Katoličku crkvu u Njemačkoj napušta sve više vjernika, bogomolje se masovno zatvaraju i ruše

U novembru 2022. je zatvorena crkva Svetog križa – jedina katolička crkva u četvrti Elmschenhagen u njemačkom gradu Kielu. Deutsche Welle piše o tome kako ovo nije izolovan slučaj u Njemačkoj, pored zatvaranja crkava sve je manje i katoličkih vjernika.

“Ima ih koji su rekli da je sada za njih crkva umrla. Ne i vjera, ali institucija”, kaže Rüdiger Kirkskothen, koji živi u tom dijelu grada sa 17.000 stanovnika.

On je s nekoliko istomišljenika uzalud demonstrirao protiv zatvaranja crkve. Ovaj 79-godišnji katolik navodi da su pisali čak i Vatikanu, ali ni to nije pomoglo. Kirkskothen živi u tom kraju od 1980. Kaže da je crkva izgrađena 1956. u većinski protestantskom Kielu za potrebe izbjegličkih katoličkih obitelji. Crkva je generacijama djece koje su tamo krštena značila – zavičaj, piše Deutsche welle.

U Kielu je slična sudbina zadesila pet katoličkih crkava. Razlog je – nedostatak novca. U gradu je poneka crkvena građevina ustupila mjesto stambenom prostoru. Kirkskothen priča o tome kako zatvaranje bogomolja razara crkvene zajednice, a brojna su i službena napuštanja Crkve.

Prema crkvenim podacima u Njemačkoj je od 2005. zatvoreno 650 crkava. Od 2019. do 2023. zabilježeno je prosječno 28 zatvaranja godišnje. Nadbiskupija Hamburg, kojoj pripada i Kiel, posebno je pogođena tim trendom, ali se s istim fenomenom suočavaju financijski slabe biskupije, kao što su Aachen ili Essen.

Čak i u čisto katoličkom okruženju, kao u Augsburgu, dolazi do zatvaranja crkava. Katoličke crkvene statistike bilježe 500 sakralnih objekata manje u odnosu na prethodno razdoblje. Od 24.000 tih objekata, koliko ih je preostalo, njih 22.800 su zaštićeni kao spomenici kulture. To otežava rušenje napuštenih crkvenih objekata.

Evangeličke crkve, izgleda, nisu toliko snažno zahvaćene tim trendom.

Vitraži u garaži

Crkve u Njemačkoj godišnje gube na stotine hiljada članova. Prošle godine je tek skoro svaki drugi Nijemac bio član neke od velikih crkvenih zajednica. Opustjele crkve se ponekad ruše. Katkad se pronađu novi korisnici, na primjer – pravoslavne kršćanske zajednice. Crkve se pretvaraju u stambene komplekse ili domove za njegovanje starijih osoba. U nekima su sada galerije ili su preuređene u penjačke centre. Postoje bivše crkve koje su sada kafići ili “kolumbariji” – prostorije za čuvanje pepela hiljada pokojnika u urnama.

Tim trendom su zaokupljene crkvene akademije, gradski arhitekti, mediji. Postoje crkvene službe koje se bave deponiranjem liturgijskih predmeta i odjeće. Jedan bračni par iz Mönchengladbacha već tri desetljeća u jednoj podzemnoj garaži čuva stare crkvene vitražne prozore.

A kako na sve to gledaju vjernici, što osjećaju? Matthias Sellmann, katolički teolog na Univerzitetu u Bochumu kaže: “Čovjek izgubi jedno mjesto za susret s Bogom, gdje pali svijeće, prolazi kraj Marijinog kipa ili jednostavno sjedi na crkvenoj klupi tu, gdje zna da i Bog susreće ljude”.

Sellmann dodaje da prestanak postojanja crkve na takvim mjestima može nešto poljuljati u ljudima. S obzirom na to da rušenje ili promjena namjene pogađa crkve koje su maksimalno 150 godina stare, a najveći broj njih je izgrađen poslije Drugog svjetskog rata, to pogađa ljude kojima je ta crkva dio obiteljske historije.

“Ako ti je pradjed stajao na skeli ili ako se baka tu vjenčala, ako još znaš priču o ušteđevini iz čarape koja je bila namijenjena gradnji crkve, onda te to prilično pogađa”, kaže Sellmann.

On dodaje da ljudi gubitak crkve shvaćaju osobno tek kad na red dođe njihova crkva, mada o tome čitaju i gledaju na televiziji.

“Ponekad se tako izgubi socijalno usidrenje”, objašnjava Sellmann, naglašavajući da je prilikom rušenja crkve možda dobro da se ostavi župni dom kao mjesto susreta susjedstva.

Finansijska nužnost

Taj katolički teolog uviđa nužnost smanjenja broja crkava, navodeći podatak da održavanje jedne crkvene građevine godišnje košta oko 100.000 eura. A posjetitelja je sve manje: prema statistikama svega pet do šest posto članova crkvene zajednice posjećuje nedjeljnu svetu misu.

Sellmann kaže da rušenje crkve na različite načine utječe na ljude. “Zaista je brutalno kada kugla za rušenje udari zvonik”.

Essenska biskupija ima iskustva s takvim događajima. Procjenjuje se da će od nekadašnjih 270 crkava godine 2030. ostati njih samo 84. Biskup Franz-Josef Overbeck je prošle nedjelje bio na “oproštajnoj misi” u jednoj crkvi u Oberhausenu. A istim povodom će sljedeće nedjelje otići do jedne crkve u blizini. Overbeck često naglašava: “Odustajemo od zgrada, ali ne i od ljudi”.

Snaga vjere i srušene crkve

Markus Potthoff je u biskupiji zadužen za razvoj crkvene zajednice. Kaže da je ponekad zatvaranje crkve izazivalo demonstracije i preporučuje da se u takvim prilikama ostavi prostor za zajedničko tugovanje. On navodi da danas prosvjedi nisu više uobičajeni. “Poslije pandemije su župne zajednice jednostavno postale manje”.

Teolog Matthias Sellmann vidi u takvom razvoju događaja i šanse za novi početak i novi način crkvenog života. Kao primjer navodi spiritualna okupljanja mladih vjernika. On ipak dodaje da je za ljude trend smanjenja broja crkava “znak prolaznosti i nazadovanja vlastite religije. Kada snaga vjere do te mjere iščezne, da se sruši crkva”.

Rüdiger Kirkskothen iz Kiela kaže da rjeđe odlazi u drugu crkvu, u kojoj se svake druge nedjelje organizira misa za vjernike zatvorene crkve. Ovaj penzioner tvrdi da je bivša zajednica sada osjetno smanjena. Samo ih polovica dolazi u drugu crkvu.