Karađorđevo, diplomatija i Balkan: Koje dogovore kriju zidovi Titove vile

U korijenu spriječena revolucija u Hrvatskoj, razgovor o podjeli Bosne i zavjera o zbacivanju Ante Markovića, posljednjeg premijera SFR Jugoslavije – to je samo dio političkog i diplomatskog salda državne i vojne rezidencije Karađorđevo, sakrivene u vojvođanskim šumarcima.

Malo je vila u historiji Balkana čiji zidovi pamte više državničkih sastanaka koji su decenijama kasnije nosili veo tajnosti.

– Karađorđevo je postalo važno jer je Josip Broz Tito tamo lovio i dočekivao političare i diplomate, ali i ugušio Hrvatsko proljeće 1971. godine – kaže Josip Glaurdić, direktor Instituta političkih nauka na Univerzitetu u Luksemburgu za BBC.

– Fascinantna je i fascinacija političara sa Balkana Titom. Kasnije su mnogi birali Karađorđevo za bitne i škakljive dogovore, da bi ga po malo oponašali – dodao je Glaurdić.

Jedan od tih dogovora bio je razgovor u četiri oka o kojem se i danas govori – sastanak između Slobodana Miloševića, predsjednika Srbije i Franje Tuđmana, prvog čovjeka Hrvatske 25. marta 1991.

Glavna tema je bila podjela Bosne, neposredno pred sam raspad SFRJ i ratove koji su uslijedili. Vilu, kojom danas upravlja vojna garda, političari su birali i „zbog specifičnog duha tajnosti kojim odiše zdanje, kaže Petar Bošković, vojni analitičar za BBC.

– Karađorđevo ima tu muzejsku notu – dodaje Bošković, koji je tokom angažovanja u Vojsci Srbije više puta posjetio zdanje, iako je vojni kompleks zatvoren za javnost.

– Zamislite da sjedite za stolom koji prima 150 ljudi, a pored vile se nalazi bačka kuća u kojoj je izložen medvjed kojeg je, navodno, sam Tito ustrijelio.

“Veo tajnosti” – šta krije Karađorđevo

Ergelu i lovište na jugu Vojvodine prvi je otkrio kralj Aleksandar Karađorđević, koji je počeo da dolazi u Karađorđevo da lovi sa diplomatama i počasnim gostima. 

Njegovu pasiju prema tajanstvenom mirnom mjestu preuzeo je Josip Broz Tito kada je postao predsjednik SFRJ.

Vojna ustanova Karađorđevo formirana je sredinom 1970-ih, kada je data na korištenje Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA), a tokom perioda SFRJ na ovom domaćinstvu se proizvodila hrana za vojnike JNA.

Ispresjecana vještačka jezera i park koji se prostire na čak 500 hektara čuvaju Karađorđevo od očiju javnosti. Malobrojni koji su posjetili ovo zdanje, poput Boškovića nazivaju ga „mjestom koje odiše tajnošću”.

„Karađorđevo ima i heliodrom, tako da, ako želite da neko tajno dođe, to vam neće biti problem”, kaže on.

“Retro, ali savršeno novo”

– Retro i starinsko, ali savršeno očuvano i kao novo. To su debeli tepisi i starinska posteljina, holovi sa pregršt umjetničkih slika i brojne staze za dugu šetnju. – ovako Bošković opisuje dizajn nameštaja i stil u kojem je Karađorđevo uređeno.

Vila ima i bazen, prostorije za masažu, a raritet su dva vozila „zastava 750″ iz 1978, posebno adaptirana za rezidenciju.

Kožna fotelja i radni sto od kuhane bukovine decenijama su rezervisani za onoga ko vodi državu, a predsjednik zemlje pretplaćen je i na apartman u kome je sve uređeno autentično, kao što je bilo za vrijeme Josipa Broza Tita.

Jedina razlika u apartmanu su – par papuča koje svaki novi predsjednik dobija.

U medijima se pisalo i o posebno ugrađenom šanku, čudu tehnike te 1979. godine, koji se pojavljuje pritiskom na dugme.

Objekat je prvi put renoviran tokom predsjedničkog mandata Slobodana Miloševića, kada je zdanje uredila njegova supruga Mira Marković. 

Druga obnova uslijedila je kada je aktuelni predsednik Srbije Aleksandar Vučić stupio na funkciju. Ergela je jedini dio Karađorđeva otvoren za turiste u kojoj su još početkom 20. vijeka obučavani konjanici.

Zašto je bitan diplomatski lov

Možda je kralj Aleksandar Karađorđević prvi počeo da dolazi u Karađorđevo da lovi sa diplomatama i počasnim gostima, ali su mu Titove lovačke avanture donijele slavu.

Tito i Leonid Brežnjev, visoki sovjetski diplomata, sa lovačkim šeširima i u toplim džemperima šetaju vrtom tokom 1970-ih. Razgovaraju o strategiji, ali niko ne zna kojoj – lovačkoj ili političkoj.

Ovo je samo jedna od slika koja se pamti iz Karađorđeva, pored hrvatskih Brijuna, omiljenog Titovog zdanja za odmor, ali i diplomatske prijeme.

Od britanskog feldmaršala Bernarda Montgomerija, lidera španskih komunista Santjaga Karilja, do kambodžanskog princa Norodoma Sihanuka – gotovo svako od njih oprobao se u takozvanom diplomatskom lovu.

– Karađorđevo je imalo dvije funkcije – bilo je ergela i lovište – kaže Živadin Jovanović, bivši jugoslovenski diplomata za BBC, te dodaje:

– Tito je lov koristio u diplomatske svrhe, pa su političari i bitni zvaničnici dolazili u vilu često na pregovore, koje su pratile brojne druge aktivnosti.

Broz je odlučio da Karađorđevo postane državno lovište od općeg značaja 1948, iste godine kada je došlo do raskola između njega i Josifa Staljina, predsjednika Sovjetskog Saveza.

Period koji se pamti kao trenutak kada je Tito rekao ne Staljinu, zapravo određuje vrijeme kada je Jugoslavija izbačena iz Informbiroa, najvažnijeg zajedničkog tijela komunističkih partija.

Do raskola je došlo jer je Moskva željela da unutrašnja i vanjska politika Jugoslavije bude na liniji sa sovjetskom.

– Upravo je prvi diplomatski lov organizovan u Karađorđevu 1948. godine, jer je Titu značilo da okupi bitne zvaničnike u neformalnijoj atmosferi i da agituje za jugoslovensku stvar – kaže vojni analitičar Bošković.

Šta je Hrvatsko proljeće

Lamperijom uređeni kabineti Karađorđeva pamte još jedan politički raskol.

– Bio je to Titov upliv u Hrvatsko proljeće 1971. godine, a sastanci u vojvođanskoj vili „jedan su od najvažnijih trenutaka u historiji zdanja i Hrvatske. Hrvatsko vodstvo Saveza komunista je početkom 1970-ih godina radilo na mobilisanju hrvatskog nacionalizma unutar SFR Jugoslavije – objašnjava Glaurdić, dugogodišnji profesor političkih nauka na Univerzitetu Kembridž.

– Na ovaj način su mislili da će se riješiti hrvatski problemi unutar države – dodao je.

U isto vrijeme su se, dodaje politikolog, „probudile studentske organizacije koje su koristile nacionalni identitet kao kartu u međurepubličkim igrama” SFR Jugoslavije. Među pobornicima su bili i mnogi hrvatski intelektualci, politikolozi, ekonomisti, ali i umjetnici.

– Tražili su brojne reforme – od ekonomije do politike, mnogo veću slobodu za republiku Hrvatsku pri odlučivanju. Pored nacionalnih težnji, svojstveno Hrvatskom proljeću bila je i težnja ka liberalizmu, otvorenijem tržištu – kaže Glaurdić.

Jedna od ideja Hrvatskog proljeća bilo je i mijenjanje Ustava SFR Jugoslavije, ali i Hrvatske. Željela se labavija federacija, kojom bi brojne nadležnosti i odluke o Hrvatskoj, koje su donošene na saveznom nivou, bile prebačene na lokalni nivo.

– Tito i tvrda linija unutar socijalističkog aparata je to dopuštala do određene mjere – kaže Glaurdić.

Ipak, u decembru 1971. godine Tito je pozvao hrvatsko rukovodstvo u Karađorđevo.

– Na tom sastanku su liberalima jednostavno rekli – morate prestati. Oni su se skrušeno složili, ali ono što se dogodilo narednih dana i godina bilo je mnogo bitnije – objašnjava politikolog Glaurdić.

Uslijedili su progoni Titovih neistomišljenika, a mnogi su, dodaje Glaurdić „gubili poslove na fakultetima”.

Ovih godina sjeća se i bivši srbijanski diplomata Živadin Jovanović, koji se u to vrijeme našao u Beogradu, između poslova u konzulatu Jugoslavije u Kanadi i Keniji.

– Tito je želeo da se obračuna sa onima koji su bili za drugačije političke, ali i presudno, ekonomske, odnose u državi. U prvi mah je djelovalo da će, nakon Karađorđeva, ovi ljudi samo nastaviti da rade po starom, iako njihove ideje nisu prošle. Ipak, Tito je odlučio drugačije, da oni moraju da odu – kaže Jovanović.

Time što je održao sastanak u vojnoj vili i kaznio hrvatsko rukovodstvo, „Tito je poslao i poruku srbijanskim liberalima, da se primire”, ocjenjuje diplomata.

Da li je bilo dogovora Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne

– Dvije najveće republike dogovorile su se da u naredna dva mjeseca riješe tešku jugoslovensku krizu – dio je kratkog izveštaja novinara francuskog lista L Mond prije 31 godinu iz Karađorđeva.

Susret Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana bio je jedan u nizu sastanaka predsjednika jugoslovenskih republika usljed raspada SFRJ, pod talasom nesuglasica i nacionalističkih pretnji. U tom trenutku, na području Like izbili su sukobi između lokalnih Srba i hrvatske policije.

Iako je baš sastanak 25. marta 1991. godinama kasnije u javnosti okarakterisan kao tajni, Glaurdić kaže da to zapravo uopšte nije slučaj.

– Sastanak na kojem je navodno dogovorena podjela Bosne ušao je u domen više popularne mitologije nego ozbiljnih historijskih činjenica. Razgovori nikako nisu bili tajni, sve je bilo najavljeno i javno propraćeno, ali ono što je bilo tajno i te kako posebno jeste predmet razgovora – rekao je Glaurdić.

I više od tri decenije kasnije, ne zna se o čemu su tačno govorili Milošević i Tuđman – Glaurdić kaže da se transkript razgovora nikada nije pojavio.

Stjepan Mesić, posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ i tada Tuđmanov partijski kolega, otkrio je da je ideja bila da se dva lidera nađu kako bi probali da zaustave rat. Tuđman je odlučio da Mesića ne povede u Karađorđevo.

– Tuđman nije znao da glumi – bio je sav crven i ozaren u licu. Sve je rešeno, sve je rešeno, rata više nema – likovao je, odmah tražio mape od savjetnika koje su stavili na sto i pokazali da Milošević predlaže granice iz 1939, plus Cazin, Kladušu i Bihać koje je nazvao turska Hrvatska – sjetio se Mesić za BBC trenutka kada se tadašnji predsjednik Hrvatske vratio sa sastanka.

Plan je, tvrdio je Mesić, bio jasan – Tuđman je želio da pripoji dio Bosne, a i Milošević je želio 63 posto te republike.

Na Mesićevo pitanje šta na to kaže Alija Izetbegović (predsjednik Predsedništva BiH), Tuđman mu je, navodno, pokazao makaze prstima i rekao da „kad se ovako spoje srpske i hrvatske makaze, nema mjesta za Aliju.

Ni uz Miloševića u Karađorđevu nisu bili najbliži saradnici. Srbijanski diplomata Vladislav Jovanović je tog proljeća 1991. godine čekao da dobije službu u Ministarstvu vanjskih poslova, ali, za razliku od Mesića, za BBC tvrdi da „dogovor, koliko on zna, nije uopšte bio toliko zacementiran u kamenu”.

– Nisam nikada direktno pitao Miloševića šta je konkretno pričao sa Tuđmanom u Karađorđevu. Ipak, nakon sastanka u vili, Milošević je bio spreman da prihvati pojedine međunarodne planove, poput plana Žozea Kutiljera o mirnom rješavanju bosanske krize – kaže Jovanović za BBC.

Za Jovanovića je to dokaz da dogovor o podjeli Bosne nije ni postojao „pogotovo ne u tako striktnom obliku o kojem se govorilo kasnije.”

Šta god da su Milošević i Tuđman razgovarali u trenutku kada su ih na tremu vile u Karađorđevu fotografisali mediji, za politikologa Glaurdića podjednako je bitno „koliko i potezi obojice političara nakon sastanka”.

– Tuđman je bio poprilično otvoren u hrvatskim medijima, kada su ga pitali o čemu je on razgovarao sa Miloševićem i kako je vidio rješenje za krizu u Bosni. On je odmah nakon sastanka izjavio da je predmet razgovora bila budućnost Bosne i Hercegovine – kaže Glaurdić.

Glaudrić vjeruje da, i da je dogovor bio postignut, on nije ispoštovan. 

– Tuđman je definitivno bio za podjelu Bosne i ljudi oko njega, ali u hrvatskoj o tome nije postojalo jedinstveno mišljenje. Većina političke elite je bila protiv podjele – poručio je Glaurdić.

Ni Milošević sastanku „nije prišao voljno i otvoreno već je samo ispitivao teren”.

– Milošević nije u tom trenutku bio posebno zainteresovan za podjelu Bosne jer je vjerovao da će ona ostati u zajednici sa Srbijom i Crnom Gorom nakon raspada Jugoslavije. Samo je uvlačio Tuđmana u zamku, da u očima Bosne ne bude nepouzdan saveznik – smatra Glaudrić.

Godinu dana posle sastanka u Karađorđevu, izbio je rat u Bosni. U sljedeće tri i po godine, poginulo je prema procjenama više od 100,000 ljudi, a iz zemlje je izbjeglo više od dva miliona stanovnika.

Kako je srušen Ante Marković

Da je između dvojice političara dogovor o podjeli Bosne postignut tvrdio je i Borislav Jović, posljednji predsednik SFRJ.

Ali to nije bio jedini plan postignut u Karađorđevu tog dana, pisao je Jović u svojoj knjizi “Posljednji dani SFRJ”, koja je korištena kao dokazni materijal i u Hagu na suđenju Slobodanu Miloševiću za ratne zločine.

– Obojicu sam pitao o čemu su se dogovorili u Karađorđevu, iako sam već znao odgovor. Obojica su priznala da su se sporazumjeli oko podjele Bosne i Hercegovine i smjenjivanja predsjednika vlade Ante Markovića – pisao je Jović.

Ante Marković je političar koji je najpoznatiji po ekonomskim reformama početkom 1990-ih, po tome što je odbranio dinar i donio Jugoslovenima platu od 1.000 njemačkih maraka.

Savjetovali su ga neki od najpoznatijih liberalnih ekonomista svijeta, a na Balkanu je ostao upamćen kao čovjek koji je bio posljednja brana ka očuvanju Jugoslavije i mirnom rješavanju sukoba.

Da bi spasio zemlju, pokrenuo je 1990. i jugoslovensku televiziju Jutel, a ideja je bila da se samo jedan sat dnevno svuda u Jugoslaviji čuje šta ima da kaže savezna vlada.

Ipak, na parlamentarnim izborima iste godine, njegova politika koja se temeljila na očuvanju države, osvojila je jako mali broj glasova u Makedoniji, Crnoj Gori i Bosni.

U Srbiji su ubjedljivo izgubili od Miloševićeve Socijalističke partije Srbije.

Jović je u intervjuu za BBC u decembru 2020. godine, potvrdio da su na „rad Ante Markovića postojale zamjerke, kao i obostrana želja i Tuđmana i Miloševića da se on smijeni”.

Prema svjedočenju Ante Markovića u Haškom tribunalu, glavni razlog za njegovu smjenu bio je dogovor Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine, čemu se on protivio.

Dobre stvari, na mjestu loših

Iako se te 1991. godine nije našao među zvanicama u Karađorđevu, Stjepan Mesić u vojvođansku vilu ipak je ušao – ali 15 godina kasnije.

Kao predsjednik Hrvatske, prisustvovao je Samitu zemalja Jugoistočne Evrope, koji je njegov kolega Boris Tadić, tadašnji predsjednik Srbije, organizovao u cilju borbe protiv organizovanog kriminala i terorizma.

Tadić je u Karađorđevu bio domaćin i 2011. godine, kada je organizovao trilateralne razgovore između predstavnika Srbije, BiH i Turske o budućnosti tri zemlje i procesu pomirenja na Balkanu. Tadić je odbio da govori za BBC o skupovima u Karađorđevu.

Glaurdić vjeruje da je nekadašnji predsjednik Srbije „želio izborom Karađorđeva da napravi simboliku”.

– Tadić je organizovao skup o budućnosti Bosne na mjestu gde se dogovarala podjela Bosne. Vjerovatno je htio da povuče paralelu – da na mjestu gde su se dešavale loše stvari, dogovori nešto pozitivno – kaže Glaurdić, prenosi BBC.