Kamiondžija o nostalgiji starih vremena: “Danas se bolje jede, ali bez slasti”

Prenosimo u cijelosti razmišljanja jednog bosanskohercegovačkog kamiondžije, koji kroz riječi ispunjene nostalgijom opisuje kako se nekada živjelo i radilo u njegovoj profesiji, poredeći to sa današnjim vremenom:

„Poprilično dugo moj ranac čami u kabini, tik pored mene. Postalo je skoro nezamislivo da idemo jedan bez drugoga… Prošao je on i sito i rešeto, od dana kada sam na gram jelo, do današnjih dana, kada se u izobilju jede i pije, a dobro pamti i dane, kada se dosta teže učilo… jer pravo i iskreno znanje, rijetko da je dao ko, tek tako. Svaka prolivena kap znoja, svjedočila je trnovitom putu, od djeteta sa bosanskohercegovačkih poljana, do izvrsnog znalca mnogih evropskih metropola.

Takav posao se birao i nisam se pokajao. Upoznao sam razne ljude – dobre, loše i zle. I te zle, nekako drugačije pamtim, jer tadašnji život imao slast. Živio se život punim plućima, kao da će ga nestati. Večeras parkiram i stajem na parking, vidjevši tamo neka, meni milozvučna imena bosanskohercegovačkih firmi, ne bil’ s kim prozborio, ali nadu da ću išta reći pogasiše navučene firange.

I nije to samo večeras, to je već zadnji period tako. Svako se o svom jadu zabavio, ili je takav vakat doš’o. Poslije i sam skonta’ da im je bilo do priče, našli bi se, ne bi im ja trebao kao treći.

Izgubilo je poprilično sve slast, od onih dana gdje je na parkinzima odjekivala naša vika, razgovor i druženje. Pokrali su nam telefonima svu pažnju ovog svijeta, pa stoga nije ni čudo što preko istih molimo jedne druge za pomoć.

Danas se dosta bolje jede, ali bezvrijedno jer se nema s kim u slasti pojesti. Danas se dosta bolje živi, ali bez želje za životom. Zapitaju li se mlađe kolege, čemu sve ovo vodi? Da bar možete osjetiti onu čar onih dana, kada smo svi bili kao jedna duša.

Vakat takav dođe, da jedan drugom pozdrav ne nazvasmo.”

Ova priča osvjetljava promjene koje su se dogodile u jednoj od najtežih, ali najponosnijih profesija. Dok su danas tehnologija i komfor zamijenili druženje i solidarnost, starije generacije s tugom gledaju na vakat koji je, kako kažu, odnio čar života.