Kako su ratna fotografija i bombona stvorila neraskidivu vezu španskog vojnika i djece Mostara

Šta osmogodišnjaku u ratnom vihoru znači dobiti bombonu od jednog vojnika kada ni hljeba nema dovoljno, najbolje zna Haris Behram iz Mostara. Sjećanja na to mu je probudila fotografija sa španskim vojnikom Salvadorom Andrés Peláezom, koji je tražio njega i ostalu djecu s kojima se fotografisao 1993. godine u ratnom Mostaru. “Kad sam vidio fotografiju na portalu Klix.ba i prepoznao sebe sa španskim vojnikom preplavile su me emocije. Odmah sam mu se javio i on je tražio da uključim videopoziv, što je izazvalo buru emocija i suze u očima i kod jednog i drugog”, počinje priču Mostarac koji je obnovio pokidanu vezu i raduje se što će kako nam je kazao ovog ljeta svog dobročinitelja ugostiti u Mostaru.

Pod dojmom razgovora nam kaže kako je na njega najveći utisak ostavila zabrinutost španskog vojnika koji je bio u mirovnoj misiji u našoj zemlji, jer ga je odmah pitao kako je i treba li mu išta.

“Kazao mi je da nas doživljava kao svoju djecu i da nas je godinama tražio. Nije nam znao ni prava imena ni način kako da sazna jesmo li živi, gdje smo i šta radimo. Kaže da je dolazio 2018. godine ali nas na fotografijama niko do ljudi koje je pitao nije prepoznao, pa je na svu sreću sada podijelio fotografije na Facebooku što je vaš portal objavio i omogućio nam da obnovimo vezu. On intenzivno prati stanje u našoj zemlji i pozvao me da dođem s porodicom kod njega u Španiju, jer ne želi da ponovno proživljavamo traume. Ali sam mu ja objasnio da je u Mostaru stanje dobro i posebno ga razveselilo kada sam mu rekao da u ovom gradu svi živimo zajedno i da je moj najbolji prijatelj Hrvat Damir Beljo koji živi u drugom djelu grada”, priča nam Haris.

Prisjetili su se i ratnih dana i trenutaka kad je sa svojim društvom iz Titove ulice po pola dana znao čekati kod UN-ovih transportera da on dođe i donese im po bombonu, jabuku ili bananu.

“Šta je tada nama značila bombona, kad ni hljeba nije bilo dovoljno to je teško opisati. Pozvao sam ga da dođe i da bude moj gost koliko god hoće. Želim mu pokazati Mostar kakav mi živimo i odvesti ga na sva lijepa mjesta. Šta god da uradim za njega ne mogu mu se odužiti za radost koju je tokom ratnog vihora on donosio meni i ostaloj djeci u Mostaru, kad nam je rejon kretanja bio svega dvjestotinjak metara i to u blizini njihovih transportera”, priča Haris za Klix.ba.

Kaže nam kako mu je španski vojnik priznao, da sa svojim kolegama često priča o mirovnoj misiji u našoj zemlji i da neki od njih imaju još uvijek noćne more zbog prizora koje su vidjeli.

“Prijetili smo se krvave scene kad je kod Razvitka pala granata i jednom djetetu odnijela nogu. Ja sam tada bio kod UN-ovog transportera i u pokušaju da pobjegnem povrijedio prst od taj transporter, pa su mi njihovi medicinari odmah zašili. Od tada sam bio na neki način njihov miljenik, jer je bilo rečeno svake sedmice kad dolazi nova smjena da se meni donese posebna kesa hrane. Koliko je to tada značilo govori i činjenica da bi se sve odmah razgrabilo i govorili smo kako bi bilo dobro da povrijedim i drugu ruku pa bi dobivao dvije kese hrane” priča Haris prisjećajući ratnog života djece u Mostaru.

“Sad mi je bilo jezivo slušati njegovu priču o nama i ratnim danima,ali i vidjeti zabrinutost zbog trenutnog stanja. Složili smo da je ko god voli ljude i Bosnu i Hercegovinu naš najbolji prijatelj. Zbog toga se iskreno radujem da ću ga ugostiti u Mostaru ovoga ljeta i da će uživati u prizorima našeg grada”, kaže Behram koji je sada uspješan mostarski poduzetnik.