Kako su Milorad Dodik i Zoran Milanović završili u ljubavnom zagrljaju

Povijest je pokazala da je Bosna i Hercegovina često bila šahovska ploča po kojoj su svoje pijune, ali i topove vukli i Beograd i Zagreb, kao i mnogi drugi. Vukli su se ini ađutanti, koji su karijere gradili i pripravnički staž odrađivali na bosanskim problemima.

Sada je ponovo jedan problem u BiH za istu stranu šahovske table doveo i srpsku i hrvatsku politiku. U BiH se najčešće može čuti rečenica kako se neko izvana miješa u unutrašnju politiku naše zemlje. I u tome nema mjere. Miješaju se Amerikanci, Nijemci, Austrijanci, a u posljednje vrijeme i Britanci. Takve Sarajevo dočekuje raširenih ruku, a Banja Luka ih po ustaljenoj matrici stavlja na stub srama.

Ali najosjetljivije je kada se bosanskom politikom počnu baviti službeni Beograd i Zagreb. Pa imamo situaciju da kada iz Zagreba Stjepan Mesić kaže da ova država treba građansko uređenje, to onda od Sarajeva bude objeručke prihvaćeno. Ali zato zaboli kada sve agresivniji hrvatski predsjednik Zoran Milanović kaže kako u BiH ne treba biti izbora ako ne bude izmjena Izbornog zakona.

Upravo je Milanović političar koji je srušio sve barijere i otoplio prilično zaleđene odnose s politikom bosanskih Srba. Među malo glasova podrške koje lider bosanskih Srba Milorad Dodik dobija sa Zapada, među najglasnijim je onaj s Pantovčaka u režiji Zorana Milanovića.

Nema većeg problema u regiji od izbornog zakona u BiH. To bi u najkraćem bilo tumačenje politike Zorana Milanovića, koji žestoko kritikuje hrvatski HDZ i njihovo (ne)zalaganje u Briselu za Hrvate u BiH, dok istovremeno brani i hvali Dodika.

Nas dvojica jarana

Dodik je najmanji problem u BiH, kaže Milanović. Za njega je on samo malo glasan i ponekad nespretan, kao u slučaju organizacije 9. januara, čije je nacionalističko orgijanje Milanović opravdao propustom programskog direktora parade.

Ne brine Milanović pretjerano za Hrvate u entitetu Republika Srpska, rijetko ih i spomene. Ne vidi problem u veličanju ratnih zločinaca koji su jednako odgovorni i za mučki ubijene Hrvate iz prijedorskog sela Briševo. Ne pita Dodika imaju li Hrvati legitimne predstavnike u institucijama vlasti tog entiteta, koliko Hrvata radi u tim institucijama. Predsjednik Hrvatske velikodušno brine za onaj drugi dio Bosne i Hercegovine, što se odaziva na ime Federacija.

Upravo je na tom pojmu našao zajednički jezik s Dodikom. Konačno imaju zajedničku temu i zajedničkog političkog neprijatelja. Za čelnika SNSD-a srž problema je u Sarajevu i bošnjačkoj politici, koja ne da Srbima nadležnosti, a koje su ti isti Srbi svojevoljno izglasali kao državnu ingerenciju.

U istim tim političkim Bošnjacima i istom tom Sarajevu i Milanović vidi vrelo problema, zbog čega se ponaša kao najveći HDZ-ovac, veći i originalniji i od Franje Tuđmana. Vidi problem u tom istom Sarajevu koje zaobilazi u širokom luku. Bježi od grada u kojem je prije samo 12 godina derao glasne žice na mikrofon pozivajući da se glasa za Željka Komšića, koji je tada bio kandidat SDP-a za Predsjedništvo BiH.

Danas i Milanović i Dodik horski poručuju kako je BiH nefunkcionalna i nemoguća država. Uzvikuju kako nikad neće ući u NATO i kako Komšić nikoga ne predstavlja u Predsjedništvu.

Ko glasa izdajnik je

Predsjednik Hrvatske ide i tako daleko da prijeti kako će i hrvatske kadrove u Briselu proglasiti izdajnicima ako glasaju za sankcije Dodiku. I uistinu Milanovićeva politika posljednjih pola godine je po svim željama vlasti iz Banje Luke, kao da je predsjednik Hrvatske u najmanju ruku završio ubrzani kurs Dodikovog narativa.

I Milanović bi, kao i Dodik, propitivao genocid u Srebrenici i pomalo ga relativizirao. Slažu se čak i po pitanju krize u Ukrajini. Da je Dodik proruski igrač, to je znano, ali da će Milanović kritikovati Ameriku i NATO te da će u najmanju ruku izjednačiti strane u ukrajinskom problemu, to je novost prvog ranga, jer dolazi iz jedne zemlje koja je članica EU.

Zatvorio je Milanović oči i oprostio Dodiku što je 2019. posthumno odlikovao generala vojske RS-a Slavka Lisicu, koji je u Hrvatskoj osuđen jer je u septembru 1991. komandovao i naredio granatiranje Šibenika.

Ništa to nije sporno Milanoviću, koji kaže da Dodik lično nije okrvavio ruke i da je on sada partner Hrvatima u borbi za izborni zakon.

I suštinski, tu je Milanović najprecizniji. Ne hvali on Dodika niti što se slaže s njim niti što opravdava njegovu politiku, već kao politički cinik otvoreno koristi dostupne figure na šahovskoj ploči i pomjera ih kako misli da će najlakše doći do cilja. Jednostavno koristi Dodika kao polugu i pritisak na Bošnjake u beskrupuloznoj borbi za izborni zakon.

Sličan pristup ima i prema Draganu Čoviću, kojeg objeručke gura u radikalizam kako bi slomio hrvatski HDZ. Drugim riječima, Milanović vješto igra utakmicu na nekoliko terena. A na kraju će oprati ruke i od Čovića i Dodika.