Kako je Hamasov sedmi oktobar otvorio “vrata pakla” i trajno promijenio Bliski istok

Za nešto više od godinu dana od napada Hamasa na Izrael 7. oktobra 2023. godine i izraelske agresije koju su pokrenuli na Gazu, Bliski istok se promijenio uz žrtve koje je teško izmjeriti.

Dok su sa paraglajderima borci Hamasa sedmog oktobra prošle godine slijetali na izraelski teritorij dobar dio svjetske javnosti je procijenio da se radi o četvrtoj intifadi koja bi mogla biti uspješnija nego prethodne.

Izraelski obavještajno-sigurnosni aparat je uhvaćen “sa hlačama na koljenima” uslijed krize donošenja novog zakona o ustavnom sudu i općoj krizi semafor vlade Benjamina Netanyahua. Dok su sve procjene išle u pravcu raspada izraelske vlade, sedmi oktobar je došao kockarskim rječnikom “kao kec na desetku”.

Nakon što je sedmi oktobar legitimizirao sve želje izraelskog vojno-političkog rukovodstva, započeo je palestinski inferno, najstrašnije biološko uništenje viđeno u 21. stoljeću. Hamas se povukao u Gazu, a izraelska vojska IDF je ušla sa ciljem da trajno ili ostane u Gazi ili da Pojasa Gaze više ne bude.

U međuvremenu od 12 mjeseci Izrael je odledio konflikt sa Hezbolahom, a onda po inerciji i sa svim šiitskim milicijama u regiji uz Hute u Jemenu pa i Iranom.

Međutim, ono što je ostalo jeste činjenica da je svakim novim frontom Netanyahu politički samo ojačavao svoju poziciju. Ministre je mijenjao, koalicije također, nizali su se gubici u Pojasu Gaze i Libanu, ali je Netanyahu uporno opstajao. Svaki novi sukob dodatno je cementira, Netanyahua koji je od sedmog oktobra postao najupečatljiva ličnost izraelske historije 21. stoljeća.

Iransko uzmicanje

Nakon uključenja Hezbolaha u operacije Hamasa južni Liban je postao dodatno opterećenje, a kasnije i drugi front. Hezbolah je raketnim udarima sa višecijevnih bacača raketa gotovo pa ugasio funkcionalan život na sjeveru Izraela. Opšte uvjerenje je bilo da će probijanje izraelske protivraketne odbrane srušiti izraelskog premijera i izazvati bunt.

Međutim, opet se desilo obratno, s obzirom da je uz ekstenzivne zračne udare Izrael nanio zastrašujuće gubitke Hezbolahu, zatim upao u Liban i za deset dana likvidirao kompletan prvi ešalon rukovodstva Hezbolaha na čelu sa generalnim sekretarom Hassanom Nasralahom.

Upravo je Netanyahu srušio strategiju “Paukove mreže” koju je kreirao bivši sekretar Nasralah, navodeći da je izraelsko društvo kao paukova mreža koja samo s polja izgleda snažno, a i najmanji pokret je uništava. Iako je u južnom Libanu cijena izraelskog napredovanja bila skupa i bez konačne pobjede, Izrael je preživio i taj poduhvat.

Paralelno s Libanom izraelska avijacija je uz obavještajnu saradnju na terenu pogađala konvoje vojne pomoći iz Irana koji su preko Sirije stizali do Libana. Započelo je s udarima po kamionima i konvojima, zatim oficirima Korpusa iranske revolucionarne garde pa zatim i iranske ambasade u Damasku.

Na iranski odgovor krstarećim, balističkim raketama i dronovima za napad na ambasadu, Izrael je odgovorio tako da je napad bio samo simbolički uspješan. Drugi iranski napad balističkim raketama iako uspješniji, nije porodio nikakav dugoročni uspjeh.

Epilog sirijskog rata

Nakon što je sedmi oktobar otvorio mogućnost da Netanyahu krene u rat protiv Hezbolaha u Libanu, na red je došla i Sirija čija je opozicija nakon 12 godina uz podršku Izraela i Turske zbacila režim Bashara el-Assada. Istog onog Bashara kojeg su ljuljali Moskva i Teheran koji svojim bijegom pokazuje da je Netanyahu i tu porazio Iran.

Iako je bio višegodišnji partner Irana, koji ga je održao na vlasti u najtežim trenutncima instaliranjem Hezbolaha i Korpusa iranske revolucionarne garde, Assad je umjesto u Teheran pobjegao u Moskvu.

Time je dodatno potvrđeno da su izraelski napori da odvoji Assada od Sirije uspješni, a još jedan efekat sedmog oktobra koji se arapskom svijetu vratio kao bumerang.

Za godinu dana sve drugačije

Od 1948. godine i formiranja države Izrael svi procesi su iako krvavi i mučni trajali godinama pa i decenijama. Do sporazuma u Camp Davidu (1978) od formiranja Izraela je trebalo 30 godina, do sporazuma u Oslu (1993) i priznavanja Palestinske uprave je trebalo 15 godina.

Od sedmog oktobra 2023. godine do danas Pojas Gaze je gotovo pa nestao u izraelskoj eksterminaciji civila, srušen je režim Bashara el-Assada, Izrael je dva puta napadnut iz Irana, a i dva puta je napao Iran. Hezbolah je obezglavljen kao i Hamas pri čemu je Liban trajno destabiliziran.

Sve gore navedeno desilo za 14 mjeseci kao ubrzani hodogram procesa koji bi trajali decenijama pri čemu je okidač famozni 7. oktobar iz 2023. godine. Netanyahu je sve navedeno politički pa i fizički preživio, Iran je izgubio dio političkog vrha u navodnoj “helikopterskoj nesreći” dok je Hamas ostao bez najharizmatičnijeg komandanta.

Između ostalih kao jedan od kontraefekata sedmog oktobra jeste i iransko intenziviranje rada na nuklearnom programu što u odnosu na vrata pakla koja je otvorio sedmi oktobar, može predstavljati samo predsoblje pakla.