Kako je dobri hadžija Hazim razapet na džamiju…

U izdanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti u Sarajevu objavljena je knjiga Genocid u Ahmićima 1993., autora Rasima Muratovića.

Knjiga donosi opsežnu dokumentaciju zločina koji su se događali kobnog 16. aprila 1993. kada se dogodio zloglasni pokolj u Ahmićima. U nastavku donosimo izvatke iz knjige i svjedočanstva preživjelih kako je objavljeno u originalnom tekstu.

“Ne pucajte, dijete mi je ranjeno”

Nečuven zločin nad nedužnim bošnjačkim civilnim stanovništvom izvršen je 16. aprila 1993, u selu Ahmići kod Viteza.

Jedan od svjedoka tog neviđenog zločina kazuje:

“16. aprila 1993, ujutro, u 6 sati, osjetila sam kao jaku oluju, onda sam ugledala kako meci udaraju preko glave u zid. Zatim sam čula jako udaranje na vrata. Sa mnom u kući su bili muž i troje djece. Čim sam čula lupanja na vrata, krenula sam prema hodniku. Moj sin je govorio da hoće vršiti malu nuždu. Ja sam mu rekla da vrši u sudoper i on je ustao i krenuo preko sobe. Odjednom sam čula vrisak. Nakon toga, moj sin je rekao da je ranjen. Okrenula sam se i vidjela sina kako stoji na nogama dignute desne ruke. U tom momentu nisam vidjela gdje je rana. Zatim sam povikala: ‘Ne pucajte, dijete mi je ranjeno!’ U tom momentu i muž je povikao: ‘Dijete mi je ranjeno, ne pucajte!’

Vidjela sam cijev od puške kroz prozor. Jedan od bojovnika je rekao da izađem napolje. Muž je uzeo sina u naručje i pošao prema vratima. Čula sam pucanj i vidjela kako padaju. Pokušala sam izaći napolje. Prišla sam sinu, uzela ga u naručje i vidjela da je mrtav.

Ponijela sam ga u kuću, položila na pod i zatvorila oči. Lice mu je bilo krvavo. Uzela sam mokru krpu i umila ga. Pokušala sam nekoliko puta izaći vani da vidim šta mi je s mužem. Nisu mi dali rafali. Zovnula sam ga, a on mi se odazvao.

Tražila sam nešto kako bi pomogla mužu. Kada sam se vratila, bio je mrtav.

Djevojčicama sam rekla da su oba mrtva. Na sinovljevom tijelu vidjela sam na stomaku tri rane i jednu na grudima.”

Mučenička smrti dobrog hadžije Hazima

Ovakva i slična, možda čak i grozomornija kazivanja mogla su se čuti od svakog od oko 130 preživjelih svjedoka iz sela Ahmići, gdje je ubijeno 116 Bošnjaka. U tom selu je živio i stari i ugledni hadžija Hazim Ahmić.

Svojevremeno je svojim susjedima Hrvatima poklonio 2.000 m2 zemljišta za izgradnju katoličkog groblja Topola u Ahmićima, a za izgradnju crkve u Donjoj Dubravici poklonio je 20.000 maraka.

Hazim Ahmić je u Ahmićima izgradio prelijepu džamiju. Zločinci su starog Hazima razapeli na prozore te džamije, a zatim su džamiju zajedno s njim minirali.

“Poslije napada Hrvata na selo Ahmiće 20. oktobra 1992”, kaže Abdulah Ahmić, “situacija se smirila i nekako smo preživjeli tu zimu“:

“Došlo je proljeće i mi smo zaboravili taj događaj. Naš narod je počeo normalno da obavlja poslove. Izgledalo nam je da je život ušao u miran tok, iako oni nisu mirovali. U Vitezu su rušili bošnjačke objekte, a i nas su provocirali. Ali, mi smo bili navikli na to. Zavaralo nas je i to što se u Busovači bilo smirilo. Posljednja tri-četiri dana i kod nas se potpuno smirilo. Hrvati su nam, čak, dozvolili da držimo straže, ali samo oko svojih kuća i bez oružja. Mi smo ipak imali neko oružje koje smo krili. Sve je to bilo zatišje pred buru. Svanuo je 16. april 1993. godine. Bio je sabah”, sjeća se Ahmić, te nastavlja:

“Ezan je učio na džamiji. Počele su strahovite detonacije. Izvršili su snažan artiljerijski napad. A onda su krenuli prema selu iz tri pravca. Jedini pravac kuda smo računali da se možemo povući, također nam je bio spriječen, jer su tamo već kuće gorjele. Nastala je konfuzija i u našoj kući, nismo znali šta ćemo. Potrajalo je tako 3-4 minuta. Možda smo za to vrijeme mogli pobjeći. Ali, opet, ko zna, bila ih je puna šuma i vjerojatno bi nas i prilikom bijega pobili. Zbog mog brata Murisa, naša kuća je bila na posebnom osmatranju. Dozivam brata, koji je bio u podrumu, i pitam ga šta da radimo.

Bojao sam se najviše da nas žive ne zapale u kući

Kaže mi da sačekam dok izađe i razgleda. Onda je zaključio da ne možemo nigdje, da je kuća opkoljena. Vidim, kuća Fahrudina Ahmića gori. Čujem glas, pretpostavljam susjeda: “Brže, brže, ostavite tu kuću, nema tu ništa, hajde na ovu kuću da je odradimo!’

Znao sam šta nam se sprema. Bojao sam se najviše da nas žive ne zapale u kući. Rekao sam svojima da iskačemo kroz prozor, da je bolje da nas mecima sasijeku, nego da nas žive pale. Nisu smjeli. I otac i mati su mi bili stariji ljudi. U tom iščekivanju prošlo je 5-6 minuta. Čuo sam detonaciju, vjerojatno bombu ispod kuće, gdje mi je brat bio, zatim ispaljenje nekoliko metaka. Pretpostavio sam da su mi brata ubili”, nastavlja Ahmić.

“Nije imao oružje da se brani. Ubrzo su cijeli rafal iz automatske puške sasuli u naša ulazna vrata i počeli lupati na njih. Vikali su: ‘Ima li koga?’ Odgovorili smo da ima, da stanu, da ćemo otvoriti. Ušla su dvojica momaka i upitali imamo li oružje. Rekli smo da nemamo. Jedan od njih bio je visok oko 190 cm, krupan, jak, snažan, plavih očiju, plave kose, ošišan pankerski. Drugi je bio visok oko 170 cm, sitnijeg rasta, smeđ, imao je dužu valovitu kosu.

Ubijali su nas pred očima UNPROFOR-a

Bili su u pancirima sa automatskim puškama, s kundakom i noževima, namazani raznim bojama, s plavim trakama oko glave. Nekoliko puta me je upitao imam li oružja, a ja sam odgovarao da nemam. Rekao je ocu i meni da izađemo vani. Izašli smo. Čuvao nas je ovaj sitniji, a onaj krupniji je ostao u kući s mojom majkom i tri sestre. Sve su bile djevojke. Gledam na cestu. Konvoj UNPROFOR-a: tenkovi, džipovi, kamioni idu normalno prema Zenici, kao da se kod nas ništa ne događa, iako fino vide da kuće gore, da ljude ubijaju. Usta su mi se bila osušila i zamolio sam momka, što nas je izveo, da se napijem vode, ali mi nije dao. Pitam ga“, sjeća se Ahmić: “‘Šta ovo, momak, znači, šta ovo radite?’ Kaže: ‘Šta su vaši radili u Nezirovićima kod Busovače?’. Rekao sam da, koliko ja znam, tamo nije vršeno ubijanje. Kaže: ‘Jeste, jeste, za to ćete vi platiti!’ Pretpostavljam da je taj momak bio iz Busovače. A onaj krupniji mogao je biti iz Hercegovine ili Hrvatske, neki specijalac.

Vidim iz njihovog kontakta da se slabo poznaju. Nakon što je pretražio kuću, izašao je i naredio ovom sitnijem što nas je čuvao, da postupi po naređenju. On mu odgovara da neće. Još jednom mu je rekao da neće. Kad mu je i treći put odgovorio da on to ne može učiniti, ovaj krupni je viknuo: ‘Dobro, ja ću naređenje izvršiti, ali upamtićeš za ovo!’

Naredio je ocu i meni da krenemo iza kuće”, nastavlja Ahmić, “a njemu je rekao da pripazi na mater i sestre, koje su blijede kao krpa ostale u kući.”

“Sa donje strane kuće moj brat Muris ležao je mrtav, okrenut licem prema zemlji. Bio je u patikama i plavoj jakni, spremljen za posao. Radio je kao inžinjer u ‘Vitezu’. Završio je Rudarski fakultet u Tuzli sa čistom desetkom. Kada ga je otac vidio ubijenog, zaplakao je, izgubio se. Ja sam bio izuzetno priseban. Od momenta kada je počelo granatiranje, pošto sam vjernik, na brzinu sam abdestio, klanjao dva rekata namaza i rekao svojima da to isto urade. Sve vrijeme od tada učio sam šta sam znao. Najprije je vojnik“, sjeća se Ahmić, “mom ocu rekao: ‘Iskorači jedan korak!’

Otac već više nije vladao sobom i nije mogao iskoračiti. Primakao mu je pušku na metar i ispalio metak u sljepočnicu. Vidio sam kako je krvav metak izletio iz glave. Trenutno je bio mrtav. Onda je meni rekao: ‘Iskorači jedan korak!’ Gledao sam ga pravo u oči. Upravo sam učio suru iz Kur’ana. Nevjerovatno sam bio priseban, imao neku snagu. Iskoračio sam korak i u momentu kada je ispalio metak, sa udaljenosti od jednog metra, zabacio sam glavu. Metak me nije pogodio u sljepočnicu, nego nešto niže, i proletio kroz glavu. Osjetio sam toplotu i vidio da krv pošprica zemlju.

Ostao sam na nogama, ne osjećajući nikakvu tegobu. Vidim – lakše sam ranjen. Po ispaljenju metka, vojnik se okrenuo i otišao uz dvorište, iza kuće. Shvatio sam da moram odglumiti pad, što je dobro bilo, jer se ovaj vojnik brzo vratio nešto sumnjajući, ali kad je vidio da ležim, opet je otišao. Ostao sam nepomično ležeći jedno desetak sekundi, a onda sam počeo polako da dižem glavu i razgledam okolo. Shvatio sam“, sjeća se Ahmić, “da je najbolje da pobjegnem, jer se mogu vratiti da provjere. Majci i sestrama nisam mogao pomoći. Nadao sam se da ih neće ubiti, da će ih sprovesti u logor. Hvatao sam se za slamku spasa. Ispod moje kuće je bila velika dolina, koja je vodila do ceste kuda je prošla kolona UNPROFOR-ovih vozila. Računao sam vidjeće me i spasiti. Razgledao sam okolo i nikog nisam vidio, a onda sam velikom brzinom potrčao. Svakog trenutka sam očekivao da će me sasjeći rafal, ali nisam imao izbora.

Dotrčao sam do ceste, tu sačekao pet minuta, ali ništa nije naišlo. Pogledao sam prema selu Žume, u kojem su Bošnjaci živjeli zajedno s katolicima i vidio da kuće gore. Otuda su išli vojnici HVO-a prema džamiji u Ahmićima. Brzo sam se sakrio u propust ispod ceste dok prođu. Oni su prošli i rasporedili se u strijelce. Prepoznao sam četvoricu ljudi: Šafradin Nikicu, zvanog Ćićo, bio je ćelav i imao brkove. Radio je zajedno sa mnom u preduzeću ‘Mašinogradnja’. Bio je svirač. Sada je bio komandir čete ili voda. Vodio je vojsku i raspoređivao. Prepoznao sam, zatim, Iliju Livančića iz sela Mahale. Radio je u Zenici. Bio je krupan momak, s crnim brkovima u obliku potkovice. Bio je oženjen iz Nadioka. I on je, kao i Nikica, bio u vojnoj policiji HVO-a uoči rata. Vjerojatno je taj vod vojne policije i počinio zločin u Žumama, gdje je puno Bošnjaka ubijeno. Treći, kojeg sam prepoznao, bio je, također, komšija iz sela Donja Rovna, Šantić Dragan, a četvrti je bio Totić Blaž, šofer u mom preduzeću “Mašinogradnja”. I on je krupan, sa brkovima. Prepoznao sam, također, ljude iz naselja: Rijeka, Kruščica, Vitez, Križančevo Selo. Uglavnom, napad na Žume vodili su Vitežani, specijalna jedinica ‘Vitezovi’ i jedinica vojne policije. Neki su bili u crnim, pravim ustaškim uniformama, a neki u civilnim odijelima, pa i trenerkama. Valjda su ih digli to jutro i samo im puške dali.

Sve su pobili

Primijetio sam da mi kuća gori“, nastavlja Ahmić. “Sa donje strane ceste dolazili su vojnici, snage jednog voda, odlično naoružani, sa ručnim bacačima, RPG-ima i ‘zoljama’ na sebi. Valjda im je to bio probojni vod, spreman za napad na gornji dio Ahmića. To su, najvjerojatnije, bili Busovljaci. Oni su napad na Ahmiće, valjda, podijelili tako da sa zapada udare Vitežani, a sa istoka i juga Busovljaci i naši susjedi iz sela Nadioci, tzv. ‘Džokeri’. Oni su bili smješteni u restoranu ‘Bungalovi’ u Nadiocima i specijalno se pripremali za napad na Ahmiće. Saznat ću, kasnije, da su u Nadiocima ubili preko 20 ljudi, među kojima žene, djecu i starce, dakle sve su pobili. Ovi, koji su dolazili od moje kuće, imali su neke žute, crvene, bijele i zelene oznake, ali su bili veoma dobro naoružani. Prilazili su mi, ali me nisu primjećivali, samo su skretali prema gornjem dijelu Ahmića. Ostao sam u tom propustu cijeli dan. Dovukli su minobacače i PAT-trocijevac, kako bi djelovao prema gornjem dijelu Ahmića. Primijetio sam i da je UNPROFOR došao, čuo sam i da nešto pričaju, ali zbog potočića koji je žuborio, nisam mogao dobro čuti. Rana mi se bila zapekla, pa nisam imao jače krvarenje. U jedanaest sati naveče“, kaže Ahmić, “odlučio sam da se odatle izvučem. Počeo sam osjećati nesvjesticu, jer sam bio sav mokar, s obzirom da mi je voda bila iznad koljena. Ali, kada bi god oni naišli, zaranjao sam u nju da me ne primijete. Riješio sam da se izvlačim prema gornjem dijelu sela Ahmića, bez obzira što se još gore čula pucnjava.

Samo što sam prešao dva metra, ugledao sam otvor zemunice koja je bila iskopana na njivi Vidović Šime. Oni su je bili tajno iskopali. Mi smo tuda prolazili, ali je nismo primijetili. I to je bio znak kako su se temeljno pripremili za napad. Krenuo sam pored te zemunice, kao da sam primijetio da na ogradi sjede 3-4 vojnika. Pušili su, pričali i nešto pili. Dalje nisam mogao. Krenuo sam sa druge strane džamije, ali je dolazilo toliko svjetlo od kuća koje su gorjele da se nisam usudio proći, pa sam se vratio u svoje sklonište. Ostao sam u skloništu jedan sat vremena, da smislim šta ću. Opet, riješim, da idem na donju stranu, da se nekako probijem do baze UNPROFOR-a na Željezničkoj stanici. Krenuo sam puzeći pored grupe vojnika, od mene udaljenih petnaestak metara.

Puzio sam jarkom 50-60 metara. Primijetio sam jednu kuću koja je dogorijevala i riješih da se u nju uvučem, kako bih se osušio, jer sam bio sav mokar i bilo mi je hladno. Planirao sam bio da se nakratko odmorim i nastavim dalje. Samo što sam ušao u kuću da se osušim, čuo sam glasove okolo, što mi je bio znak da sam primijećen. Šta sam mogao? Nastavio sam se sušiti. Opkolili su kuću sa sve četiri strane“, sjeća se Ahmić.

“Ubiše mi čovjeka i sinove”

“Primijetio sam ljude u bijelim uniformama, koji su išli preko njive gore-dolje. Nisam znao ko su, ni šta hoće. Ostao sam tu cijelu noć. Nisu me dirali, ali se nisu ni odmicali od kuće – nešto su čekali. Čuo sam glas svoje majke od kuće susjede Marije Papić.

Plače i govori: ‘Ubiše mi čovjeka, sinove!’ Nisam joj se mogao javiti, ali mi je bilo lakše što su žive. Sada su me čuvala samo dvojica, ali tako raspoređeni, da su kontrolisali cijelu kuću. Negdje oko dva sata popodne, pred kuću stiže auto. Provirim i vidim da je vojna policija.

Čujem neko ih pita: ‘Šta ima u Busovači?’ Došli su da pljačkaju. Ovaj, što me je čuvao, kaže: ‘Zapovjedniče, ovdje imamo zarobljenog jednog mudžahedina, šta ćemo s njim?’ Kaže: ‘Ništa, baci bombu, ubij ga!’ Nije prošlo mnogo, kad je vojnik došao ispod kuće, zaskočio je na prozor i provirio. Čujem, aktivira bombu i baca je na mene.

Bomba je pala na jedno metar od mene. Ja sam mu je mogao vratiti, ali, opet, hvatam se za slamku spasa. Možda će me samo raniti, izdržaću. Izmakao sam se samo malo gledajući je. Crna bomba, kašikara. Eksplodirala je. Nije bilo krvi – nigdje ništa. Samo sam malo napipao na glavi. Nije to bio geler, nego komadić crijepa. Dobro je, pomislih, opet sam ostao živ. Ponovo ću se napraviti mrtav i oni će otići. Nedugo potom“, sjeća se Ahmić, “onaj što je bacio bombu zaskoči je na prozor. Sa njim je bilo jedno dijete koje, po mojoj procjeni, nije imalo više od 14 godina, ali je nosilo pušku. Sjedili su na prozoru i posmatrali me. Ja sam 15-20 minuta nepomično ležao. Sišli su da se pozdrave sa onima što su došli iz Busovače. Pridigao sam se da se odmorim. Primijetio sam kako odvoze naša auta i traktore prema Busovači.

Ovi, što su me čuvali, ponovo su se vratili na prozor, a ja sam se i dalje pravio mrtav. Bilo mi je sve toplije od grede koja se pored mene razgorjela, tako da sam i ja počeo da gorim. Sada više nisam mogao biti miran. Praveći se kao da sam u nesvijesti, okretao sam sad ovu, sad onu stranu. Primijetili su da sam živ, ali i dalje su me samo posmatrali. Pratili su tako moju muku 3-4 sata. Kada je djetetu dojadilo, reče: ‘Šta čekamo više, bacimo na njega dvije bombe, pa da idemo!’ Stariji mu odgovara: ‘Nećemo tako, hajdemo uzeti ovamo dinamita, to će ga bolje raznijeti!’ Otišli su sa prozora. Razmišljao sam da počnem bježati“, kaže Ahmić, “pa da me sasijeku rafalom.

“Momci, šta radite?”

Počeo sam i razum da gubim, jer sam psihički bio na izmaku. Odlučio sam da ih dozovem: ‘Momci, šta radite? Nisam ja ni mudžahedin, ni vojnik, civil sam. Pitajte susjede, oni će garantirati za mene.’ Ništa nisu odgovarali. Primijetio sam kako su zalegli za građu, koja je bila pripremljena za kuću. Valjda ih je moje javljanje iznenadilo.

Ustao sam i hodao po kući, normalno. U tom momentu sam primijetio susjeda Papić Ivu, koji je od svoje kuće prelazio cestu prema kući Vidović Šime. Njih dvojica su ubrzo došla kod štale amidže Rasima, na jedno dvjesta metara udaljenosti od mene. Nisam ih mogao dozivati, pa sam mahnuo i oni dođoše. Pitali su me, ko sam, šta hoću? Kažem im. Popričaše nešto između sebe i zovnuše me da slobodno dođem kod njih. Kažem im da ne mogu, jer će me ovi što su zalegli ubiti. Dođoše na vrata i izvedoše me“.

Odveli su me u selo Žume“, nastavlja Ahmić.

“Tu sam zatekao oko stotinu žena i djece. Bili su zatvoreni u jednoj bivšoj prodavnici. Muškaraca nije bilo, jer su ih pobili. Djelovali su izbezumljeno – sve im je pobijeno. Dadoše mi hljeba, sira i mlijeka. Nisam mogao jesti, samo sam gutao. Oko 10 sati naveče tražili su jednog muškarca koji bi otišao do baze UNPROFOR-a u Zenicu da nas sa dva kamiona, navodno, evakuiraju. Tu su bila još 3-4 muškarca, uglavnom starija i bolesna. Pošto sam bio najmlađi, prišli su i zatražili da ja odem još tokom noći, kao meni će, pošto sam iz Ahmića, UNPROFOR dati kamione.

‘Dobro’ – rekoh. Prišla mi je jedna žena iz Ahmića, Šuhreta, i šapnula: ‘Nemoj ići, ubiće te!’ U tom trenutku i ja shvatih o čemu se radi. ‘Ne mogu ići, rekoh, nesvijesti mi se.’ I oni se složiše: ‘Dobro, kažu, kad ne možeš, ne možeš, vidjećemo sutra, ali bolje bi bilo za vas da si otišao.’

Prenoćili smo tu noć“, sjeća se Ahmić, “i ujutro oko 8 sati dolazi Gladić Nikica. On je bio slikar, a kasnije ću čuti da je bio zagriženi ustaša i veliki ubojica.

Kaže: ‘Imam za vas radosnu vijest. Idete u školu u Dubravicu i mijenjat ćemo vas za naše zarobljene Hrvate – katolike zatvorene u školi u Preočici.’ Postroji nas i povede prema školi u Dubravici, ali nije nas vodio na razmjenu nego u logor. Samo što smo ušli u krug škole, izašli su njihovi vojnici koji su nas opkolili. U školi smo zatekli oko 400 ljudi. Rekli su nam da su ih iz Viteza pokupili i tu prije dva sata doveli. Podijelili su nam pakete s ručkovima, jedan na dvije osobe. Hrana je, uglavnom, dugo vremena bila slaba – malo juhe i kruha.

Tako više nema Bošnjaka u selu Nadioci

Već tu noć počeli su odvoditi ljude na kopanje rovova, navodno, dobrovoljce. Poslije su u svako doba dana i noći odreda odvodili. Dolazio je i Nikica Šafradin i odvodio. Ljudi su se vraćali iscrpljeni, a onda i ranjeni. Znalo je doći i 5-6 ranjenih. Tuco Adis je na kopanju i poginuo, ne zna se ko ga je ubio. Jedno jutro primijetio sam neku ženu pored mene da plače. Bila je u logoru sa mužem, ali odvojena u drugom dijelu zgrade. Meni nije bilo jasno zašto plače. Kasnije ću saznati da su odvodili žene na silovanje. Prvih pet dana u logoru”, kaže Ahmić, “mene nisu dirali. Šesti dan došao je jedan bojovnik, podizao sve redom i kazao mi: ‘Hajde ti, brada!’ ‘Ne mogu’, rekoh, ‘ranjen sam.’

Kaže: ‘Diži se!’ Sreća da je tu bio zapovjednik logora, Anto. Rekao mu je da me ne dira, da sam ranjen. Sutradan je došla jedna djevojka iz MKCK, popisala nas i rekla da smo sad bezbjedni, da UNPROFOR zna za nas, da će doći doktor da nas pregleda. Doktor je došao prekosutra sa TV kamerama, čini mi se CBS, koji su nas snimili. Mene je prvog pregledao. Rekao sam mu da sam ranjen, da imam problema sa prehladom bubrega. On je sve to zapisao. Nije prošlo dvadesetak minuta, zove mene i još njih 5-6. Kaže, vi ste bolesni i ići ćete za Zenicu. Uveli su nas u svoj džip i odvezli u bazu UNPROFOR-a u Novi Travnik. Tu su nam dali da jedemo i prvim konvojem prebacili u Zenicu.

Po dolasku u Zenicu“, kaže Ahmić, “saznao sam da mi majka i sestre nisu izašle iz Ahmića”.

Na jednoj videokaseti vidio sam kako zapovjednik snaga UN-a, Bob Stewart, pokazuje jednu kuću u Ahmićima i izjavljuje da je u njoj stradala žena sa kćerkama. Pokazuje i dva muška leša i zaključuje da su to, vjerojatno, otac i sin koji su pokušali da ih zaštite, ali su ih ustaše pobili. Jedan kaže da je manijak uletio u podrum, gdje je bila žena sa kćerkama, bacio bombu, ubio ih, masakrirao i zapalio. Tako, od kompletne moje familije, samo sam ja ostao živ.

U Ahmićima je ubijeno 86 mještana. Kada se dodaju ubijeni u Nadiocima, onda je to 103. Tu je bilo još izbjeglica iz okoline Foče, istočne Bosne, sela Karaule, tako da je ukupno, po mom mišljenju, ubijeno oko 120 ljudi. “Neopisivo je tužna i sudbina stanovnika sela Nadioci, nekoliko kilometara udaljenog od Ahmića. Tri obitelji iz tog sela pokušale su pobjeći na traktorima, ali ih je presreo Miroslav Bralo, zvani Cicko, sa svojim bojovnicima i sve ih poklao. (Postoje osnovane sumnje da je ovaj zločinac ubio oko 70 civila Bošnjaka.) Tako su potpuno iskorijenjene porodice Mehmeda Čeremića, Osmana i Esada Salkića. Od 17 stanovnika Nadioka, pobijenih 16. travnja 1993, osmero su djeca između 3 i 14 godina. Tako više nema Bošnjaka u selu Nadioci“, prenosio je ranije zagrebački list Express.

(Izvadak iz knjige “Genocid u Ahmićima 1993.”)

Radiosarajevo.ba