Kako je biti posljednji urar u gradu: “Satove više niko ne nosi, a vrijeme drugačije mjere”

Više od 40 godina, na istoj adresi u Kozarskoj Dubici, u prizemlju stambene zgrade pored Doma kulture, Radiša Stojimirović ima urarsku radnju koja se postepeno gasi, kao i njegova vjera da ovaj zanat ima bilo kakvu perspektivu.

Bezvoljan i vidno razočaran, jedini dubički urar kaže za Srpskainfo da je on, sasvim sigurno, i posljednji majstor svog zanata u gradu na Uni, jer ne vjeruje da će se bilo šta, u skorašnje vrijeme, promijeniti na bolje. Satove više niko ne nosi, na ruci pogotovo, a vrijeme ne mjere, niti je vrijeme bilo kome neki važan faktor.

– Imati sat na ruci značilo je biti odgovoran, doći na vrijeme na posao, biti od riječi i dogovora, a uz sve to imati i modni stil – priča nam Radiša koji je nastavio porodičnu tradiciju urarskog zanata.

Čarobni svijet opruga

Time se bavio i njegov otac Jovan, porijeklom iz sela Veliko Laole kod Petrovca na Mlavi.

On je poslije Drugog svjetskog rata doselio u Sunju kod Petrinje, gdje je otvorio urarsku radnju. Poslije je preselio u Banjaluku, tu upoznao Radišinu majku, Miru Bošnjak iz Velikog Blaška, oženio se, a onda stigao u tadašnju Bosansku Dubicu.

– I ja sam volio ovaj zanat. Dopalo mi se to u djetinjstvu, taj čarobni svijet opruga koje se beskonačno vrte i mjere vrijeme. Od tada učim, a posljednjih godina, ponajviše. Satova ili časovnika je sve manje, zato kod mene u radnju sve rjeđe ulaze mušterije. Niko ne nosi sat. Tu ulogu preuzeli su mobilni telefoni i drugi uređaji. Sada je svuda, na svakom mjestu, moguće saznati koliko je sati. Prije je bilo drugačije – podsjeća se Radiša.

Mušterije

Objašnjava nam ko su njegove mušterije, kojim povodom ulaze u radnju i kakve intervencije traže.

– Moje mušterije su najčešće stariji mještani, osobe koje, kao i ja, čuvaju tradiciju, imaju sklonosti i navike iz mladih dana, kada je sat na ruci bio stalna potreba. Sada je to modni detalj, ništa drugo. Pojedini Dubičani sačuvali su satove kao uspomenu predaka, roditelja, djedova… Poneko tako, poslije mnogo godina, odluči da sat, zaturen u neku ladicu ili komodu, popravi, zbog sjete ili uspomene – priča ovaj dubički urar kojeg mnogi u gradu poznaju, ali rijetko kod njega svraćaju.

– Nekada su satovi radili pomoću opruge a sada na baterije. Sat je, u novije vrijeme, sačinjen od baterija, iglica, okvira i kaiša. Ništa više tu nema niti se poslije kvara šta može popraviti. Reklo bi se, dok radi, radi, kada prestane, može da se baci, pa u potragu za novim. Nema tu popravke, takva je moderna industrija – zaključuje Radiša Stojimirović za Srpskainfo

U njegovoj radnji vitrina je puna starih budilnika. Oni su postali suveniri, po koje njihovi vlasnici nisu došli. O svakome bi se, dodaje, mogla priča ispričati, pa i napisati.

– Neko ih je zaboravio, neko umro, pa nema ko da ih preuzme, neko se nije javio, zaboravio, možda ga je životni put u međuvremenu odveo dalje odavde, neko poklonio, onako, uzgred, ostavio, vjerujući da će meni nešto značiti ako već vlasniku, pokvareni budilnik ništa ne predstavlja – navodi on.

Blago na zidu

Ipak, sat na zidu, koji zauzima vidno mjesto, svojevrstan je svjedok porodične tradicije. I o tome postoji priča, veoma zanimljiva.

– Ovaj sat na zidu je očeva uspomena koju je meni zavještao. To je sat marke „Gustav Beker“. Izradio ga je jedan od najpoznatijih njemačkih urara po kojem je i sat, serija istog tipa, dobila ime. Beker je izradio malu seriju, jer je umro mlad. Rijetkost je pronaći Bekerove satove. Zato su, naravno, osim nesumnjivog kvaliteta, ovo vrijedni primjerci. Ovaj sat ili časovnik proizveden je 1882. godine – kaže Radiša.

Navodi da je to bio kućni sat kojeg je njegov otac Jovan davno nabavio, ubrzo nakon Drugog svjetskog rata. Nažalost, nije ispravan, a Radiša ne uspijeva pronaći rezervni dio, mada ne gubi nadu. Do tada, njegov „Gustav Beker“ odmara, miruje, ne pokazuje vrijeme ali svjedoči o tradiciji, prošlosti i podsjeća na Jovana Stojimirovića, začetnika urarskog zanata u porodici.

Konkurencija

Nemam konkurencije, jedini sam urar u Kozarskoj Dubici, a bilo nas je pet, nekada… Dokle ću i ja raditi ovaj posao veliko je pitanje, ali s jednostavnim odgovorom. Vjerovatno neću još dugo. Moj sin je u Njemačkoj, kćerka u Banjaluci, niko se za to ne interesuje. I za mene je sve manje posla i zato razumijem novo vrijeme. Urarski zanat je u izumiranju, bez naročite perspektive.

Tako o svom poslu, kojeg je davno zavolio i od njega živi više od četiri decenije, govori dubički urar Radiša Stojimirović.