Kako je biti mlad u Sloveniji?

Danas se mladi u Sloveniji razlikuju od mladih prošlih godina i desetljeća. U prosjeku su aktivniji, ali i usamljeniji, s drugačijim problemima od generacija prije njih. Istraživanje je pokazalo da su ekološki svjesniji, vrijednosno i politički polarizovaniji, nastrojeni manje kolektivistički a više egoistički, osjećaju više stresa i straha od neuspjeha . Njihove radosti i njihove brige su drugačije od mladih iz prošlosti, njihova budućnost se drugačije ispisuje.

O mladima, njihovim problemima i o tome kako ih rješavati, razgovarali smo s dr. Miranom Lavričem sa mariborskog filozofskog fakulteta, koji je vodio istraživanje o položaju mladih Mladina 2020. Istraživanje je obuhvatalo mlade između 15. i 29. godine.

Dakle, kakav je položaj mladih u Sloveniji?

Gledajući trendove, situacija mladih u Sloveniji se u mnogo čemu poboljšava, što je povezano sa tim da je mladih u Sloveniji sve manje. Imamo deficit mladih, broj mladih je u zadnjih 20 godina pao za više od 30 posto. Od 2015. godine više generacija se penzioniše od onih koje dolaze na tržište rada; i taj trend će biti samo intenzivniji. Odatle proizilazi opadanje stopa nezaposlenosti mladih, koje su ranije bili veliki problem. Mladi su postali traženiji na tržištu rada.

Dakle, situacija mladih na tržištu rada poboljšala se kao rezultat demografske situacije u našoj državi. Čak i ako pogledamo koliko je „investiranje“ u mlade, njihov položaj se popravio – u njih se u prosjeku više ulaže, više je ponuda za njih, a mladih je manje,što znači da imaju više izbora od prethodnih generacija. Ponuda neformalnog obrazovanja je također povećana i u tu vrstu obrazovanja mladi se više uključuju nego u prošlosti.

Nedavno ste u prilogu Večernje subote napisali da još nikada nismo imali tako digitalizovane i ekološki osvještene mlade, a ni tako ambiciozne i individualizirane. I da, nažalost, digitalizam i trud za ličnim uspjehom među mladima takođe uzima visok psihološki porez. Vjerovatno su sve te promjene posljedica načina na koji se mijenja cjelokupno društvo?

Naravno. U pozadini svih ovih promjena su različiti aspekti. Kod digitalizacije radi se o globalnim trendovima, kod ekološke osviještenosti o činjenici da rastu ekološke prijetnje i da tu također imamo globalno kretanje u koje su mladi vrlo angažovani … Od 90-tih pratimo trend individualizacije i jednostvno rečeno: iz socijalizma kao kolektivističkog društva otišli smo u kapitalističko društvo koje je u osnovi izrazito individualističko. Ovo klizanje u individualizam, uzrokovan slobodnim tržištem i kapitalizmom, također je povezano sa tendencijom ka individualnom uspjehu, a to je povezano i sa problemima mentalnog zdravlja mladih.

Dakle, mladi ljudi su ogledalo našeg društva i promjene u njemu?

Mladi su apsolutno ogledalo društva, ali su i u mnogo čemu poznavaoci budućnosti. Ova individualizacija prije svega se događa na nivou mladih. Vrijednosti individualizma dolaze do njih putem interneta i medija i veoma direktno. Tako da se ne radi samo o odrazu promjena u slovenačkom društvu. Naravno, djelimično i dolazi, posebno u polarizaciji. Ali se radi se i o širim globalnim trendovima koje mladi brže prate od starijih.

Možemo li zaključiti da su odnosi koje mladi danas imaju lošiji nego što su bili odnosi u prošlosti?

Možemo. Prema našim podacima, mladi imaju više problema sa radnim kolegama u odnosu na prošlost, češće izvještavaju o lošim odnosima na radnom mjestu, povećao se udio mladih koji prijavljuju loše ili čak nepodnošljive odnose s roditeljima, a istovremeno, na nivou vrijednosnih orjentacija više su izražene egoističke tendencije, više pristaju na tvrdnje: spreman sam da prekršim princip pravednosti, kada je to u moju korist, a manje se slažu sa tvrdnjama: važno je dijeliti stvari s prijateljima.

To vrši pritisak na međusobne odnose. A ako tome dodamo još i težnju prema uspjehu – strah od neuspjeha na poslu i školi se izrazito jako povećao – dakle ako ste već usmjereni ka individualnom uspjehu, a cijelo društvo oko tebe je nervozno, na radnom mjestu, u porodici … i sam postaješ više bezobziran, i to je negativna spirala u kojoj su mladi ljudi zarobljeni danas, mnogo više nego što smo bili mi kada smo bili mladi.

Dakle, koji su onda najveći problemi mladih u Sloveniji koji vas zabrinjavaju?

Na prvom mjestu mentalno zdravlje. Ne samo naša studija, nego i druge studije pokazuju da ovdje imamo velike probleme. Usamljenost među mladima utrostručila se od 2010. godine. Epidemija je stvari još više pogoršala, ali ovi trendovi su postojali i ranije. Više vremena provode ispred ekrana, odnosi su lošiji, a tu je i najveći faktor stresa koje je naše istraživanje pokazalo: strah od neuspjeha …

Mnogo resursa je uloženo u mlade ljude, ali uz to i puno očekivanja. Da karikiram: čak i u samoj činjenici „odveli smo vas na aikido i violinu“ usađena su očekivanja da će mladi uspjeti. Dakle: sa epidemijom koja samo pogoršava situaciju, postoje i mnogi strukturni faktori koji pogoršavaju mentalno stanje mladih. Ovaj problem trebao bi biti prioritet omladinske politike.

Ukratko, veliki dio stresa mladih povezan je sa tim da su djeca i mladi postali„projekat“ svojih roditelja. S tim kako se društvo promijenilo i kako smo se zbog njega promijenili odrasli, promijenilo se i to kako shvatamo djetinjstvo i mladost, kako shvatamo našu djecu. Dijete, prije nego što se i rodi, postaje projekat i dolazi do pritiska, šta se od djece očekuje – da budu uspješna i sretna … i to vjerovatno prouzrokuje frustraciju kod djece i mladih.

Apsolutno se mogu složiti s tim. Djece je sve manje, ljudi danas imaju djecu kada su svi uslovi na dovoljno visokom nivou i za svoju djecu pokušavaju osigurati optimalnu socijalizaciju. Što sa sobom donosi i očekivanja da će nešto „posebno“ nastati iz tog djeteta. Također ima dosta priručnika o odgoju, koji govore o tome kako treba naglašavati da je dijete posebno.

Opasna strana toga je da se postiču nerealna i velika očekivanja djece. I ako dijete pri tome gleda još i idealizirane slike na TikToku i Facebooku i drugim društvenim mrežama i poredi se sa ovim nerealnim idealiziranim slikama, gdje svi izgledaju sretno i uspješno, počinje se pitati: jesam li i ja stvarno poseban, jesam li zaista sretan i uspješan? I tjeskoba i depresija su blizu. U našoj mladosti tih očekivanja i pritisaka nije bilo toliko. Društvo je bilo drugačije, sada imamo pojavu roditelja helikoptera koji bdiju nad djetetom i očekuju njegov uspjeh …

… Istovremeno, imamo i takozvanu diktaturu petica, dakle mišljenje da je jedina prihvatljiva ocjena petica; istovremeno djetinjstvo bez vremena za pravu, slobodnu igru. Sve vrijeme – već od mališana – strukturirano je, sve aktivnosti su planirane i vođene. Nikako ne želim idealizirati djetinjstvo i mladost u prethodnim periodima, to bi bilo pogrešno, ali stručnjaci upozoravaju na te promjene: da su vrijeme i igra postali snažno strukturirani, više nema vremena u kojem dijete treba upravljati dosadom; sve postaje strukturirano, usmjereno na efikasnost, sve mora imati svoju svrhu, već od djetinjstva…

Naravno, to također povećava tjeskobu i stres. Stavimo se u ulogu mladog čovjeka – ako je sve planirano i sve je strukturirano za tebe, kako ćeš se snaći kada toga više ne bude? Šta će biti dan poslije diplome? Naravno, bio si upitan, da li bi radije ovo ili ono, ali neko drugi se pobrinuo za sve. I u obrazovnom sistemu kao profesor primjećujem da je taj trend u veoma jasnim i preciznim uputstvima; a slobodno eksperimentisanje i slobodno razmišljanje studente zbunjuje.

I upravo to nestrukturirano vrijeme, dosada su, kako vi kažete, važna u djetinjstvu i adolescenciji. Da dijete, adolescent pokuša nešto, posrne i zna nastaviti dalje. Da osjetiti čak i padove, neuspjehe. Ako je dijete sve vrijeme u toj strukturiranoj vati, strah je: šta će biti kada dođem u taj drugi svijet, toliko veći. I ovaj drugi svijet, svijet punoljetnosti, danas izgleda mnogo opasnije i gore nego prije. Neizvjesnost, teško je doći do stana – mladi sve to znaju i osjećaju već unaprijed. Tu su i ekološke prijetnje i demografski problemi, starenje stanovništva … čega su mladi veoma svjesni. Dakle, da, današnje djetinjstvo dodatno doprinosi stresu u mladosti.

U istraživanju konstatujete da su mladi zainteresovaniji i aktivniji na političkom polju nego prije mnogo godina. Na neki način mit je opovrgnut, da su nepolitički i neaktivni. A ova aktivnost kod mladih se ne pokazuje kao klasična politička aktivnost. Kakva je, kako je ovaj mit opovrgnut?

Mladi se aktiviraju jer su bili kvalitetno socijalizovani. Cijelo to strukturirano djetinjstvo ima i pozitivne efekte i mladi su radi takvog djetinjstva i bistri, dobro socijalizovani i zato su također dobro svjesni društvenih problema i činjenice da se treba angažovati ukoliko želiš nešto promijeniti.

Istovremeno, ostaje problem povjerenja u političke i državne institucije … Za mlade političke institucije često nisu vjerodostojne, zato je konvencionalna politička participacija mladih još uvijek veoma niska. Tamo gdje osjecaju da mogu nesto da naprave, veoma brzo se aktiviraju.

Dakle, imamo živahne mlade koji se veoma brzo aktiviraju kada nešto pokrene iskru u njima. Kao što se nedavno dogodilo na referendumu o vodama. Aktivni su i u potpisivanju online peticija … Znači mladi ne vjeruju političkim strankama i institucionalnoj politici, ali su aktivni i spremni da nešto učine, ali na način koji je njima blizak i gdje osjećaju da će biti nekog efekta.

Može li nam se desiti da će – jer je sada više individualnosti i egoizma među mladima, a istovremeno, taj strah od neuspjeha koji mladi izgleda preuzimaju na sebe – mladi manje željeti mijenjati sistem i sistemske nepravilnosti? Da li je to „idealna“ kombinacija da krivce neće prepoznati u sistemskim greškama, nego će se pasivizirati na način da će krivce razumjeti kao svoju krivicu, da će probleme preuzimati na sebe?

Tu ima mnogo razloga za brigu. Također jer vide da politika ne funkcioniše, da se fokusira oko emocionalnih stvari, individualizuju se i govore jedni drugima: neću se baviti tim iracionalnim političkim manevrima, radije ću se pozabaviti sam sa sobom i nešto napraviti od sebe.

Obzirom da je Slovenija dio Evropske unije, ne angažujemo se jer nam se još uvijek čini da smo dio nekog šireg stabilnog okvira, koji će se pobrinuti da stvari teku približno ispravno. Međutim, ako EU počne da se urušava, u Sloveniji ćemo imati mnogo veće probleme i kod nas će to pitanje individualizma protiv kolektivizma takođe biti polarizovano. U Sloveniji već primjećujemo tu polarizovanost između zajedničkog i individualnog, brige o društvu i pukom slobodnom tržištu, i ukoliko se euroskepticizam bude razmahnuo, mislim da će se dodatno pooštriti.

U istraživanju također konstatujete izuzetno nisku zainteresovanost mladih za preuzimanje političkih funkcija. Hoćemo li zbog tog trenda i istovremenog trenda individualizma i egoizma u budućnosti imati još veću krizu vodstva nego što je već imamo? Da li će tako u budućnosti političke funkcije još više preuzimati ljudi, koji u politici vide parcijalne i partikularne, vlastite interese, a ne interese zajednice? Naime, već sada primjećujemo da se zbog situacije u kojoj se našla naša politika, mnogi ne odlučuju za politiku… Da li će u budućnosti u politiku još više ići oni koji su zainteresovani za svoje uske, a ne zajedničke interese?

Već smo na tom putu i možemo biti zabrinuti. Također se i u zapadnim društvima vide korelacije između narcisoidnih poteza i preuzimanja političkih funkcija. A kada taj trend postane dominantan, mnogo teže će biti onima koji idu u politiku sa nekim iskrenim namjerama kako bi za sve učinili nešto dobro…

…I ti su označeni kao naivni…

Označeni su kao naivni i često ih konkurenti percipiraju kao smetnju ili opasnost jer uglavnom nemaju putera na glavi. A s druge strane istina je i da je danas moguće svakoga javno diskreditirati, takoreći i anđele. Zato se čini da politika sve više privlači tvrdokošce, a manje ljude, koji se njom bave iskreno i za javno dobro. Mislim da mladi to vide i zbog toga možemo biti zabrinuti.

Svejedno vidim i iskricu nade u stvaranju nečeg što bi se moglo nazvati ekološkom metapričom. Možemo pratiti razvoj i formiranje nekog velikog narativa kojem je posvećena, takoreći, čitava generacija. Prema našim podacima, mladi su mnogo više eko nego što su bili prije deset godina.Vjerujem da ekološka ideja ima snagu ujediniti mlade oko nekog zajedničkog velikog projekta. To kasnije u politiku može privući više iskrenih ljudi, čiji je motiv rješavanje društvenih problema. I s tog vidika stvari se mogu pomaći ka mnogo konstruktivnijoj politici.

I na ovu temu smo već vidjeli komentare starijih političara, starijih muškaraca, šta ta djeca rade, omalovažavanje Grete Thunberg, pokroviteljstvo, paternalizam …

Tako je. Na neki način, mladi su lake mete za etablirane političare. S druge strane, ekološka politika je prijetnja nekim interesima koji su u politici već uspostavljeni, radi se o ustaljenim vezama koje zelena politika može ugroziti. Tako da ta reakcija na mlade nije iznenađujuća, u smislu, šta vi znate. S druge strane, nauka je na strani tog ekološkog trenda pa i veliki dio politike i mladi su vrlo angažovani u tom valu, jer se zapravo radi o njima. Ekološka politika je zaista dio politike mladih, jer se radi o pitanju, u kakvom svijetu će oni živjeti. I mislim da ih to neće zaustaviti, to su više male prepreke pod nogama.

Konstatujete da je skoro tri četvrtine mladih spremno da se preseli u inostranstvo. Da li je to zbog toga što su sadašnji mladi drugačiji od prethodnih generacija ili tome doprinosi i situacija u Sloveniji?

Više se radi o tome da cjelokupnu EU vide kao mjesto gdje mogu živjeti i uspjeti. Za ovu generaciju EU je neka vrsta šire domovine. I u svjetlu svojih ambicija, spremniji su na preseljenje nego prethodne generacije.

Uradili smo i druge, detaljnije analize zašto ljudi iz jugoistočne Evrope emigriraju, a u slovenačkom slučaju uglavnom se radi o emigriranju sa drugačijom motivacijom nego na Balkanu. Kod nas ne bježe odnekud, nego idu ka uspjehu. Da li je to povezano i sa onim o čemu smo ranije govorili – jer ih politika i kolektivno manje zanimaju, jer u tome ne vide mogućnost promjene, više se okreću ka tome da bi od sebe nešto napravili nego pomaknuli nešto društveno.

Ono što me najviše šokiralo je koliko su usamljeniji i pod stresom. U proteklih deset godina, naglo su se povećali procenti mladih koji osjećaju usamljenost kao problem, kao i procenti mladih koji se osjećaju pod stresom nekoliko ili većinu dana u sedmici. Ovo je generacija koja je također obilježena korištenjem društvenih mreža …

Mnogo puta u historiji je bilo tako, da se najprije pokažu negativni aspekti novih tehnologija. Društvene mreže ćemo morati nekako pripitomiti. Kao što smo nuklearnu energiju prvo koristili kao bombu a tek onda za struju, sada smo kod društvenih mreža u ovoj ranoj, divljoj fazi, kada mladi društvene medije koriste sa relativno nekontrolisanim i niskim nivoom svijesti o funkcioniranju algoritama.

Rezultat toga su i problemi sa mentalnim zdravljem. Psiholozi su ovdje već mnogo toga rekli. Pretjerana upotreba društvenih mreža, posebno kod mladih, posebno kod djevojaka, može dovesti do depresije. Obrazovanjem je moguće učiniti mlade svjesnim načina na koji funkcionišu društvene mreže.

Na primjer, našu svijest o recimo, oglasima, podizali su na način – da ne nasjedamo na oglase. Ali njima je teže nasjesti; Manje sam poistovjećen s tijelom ili pobjedama nekoga u oglasu nego s pobjedničkim trenucima ljudi koje poznajem. Dakle, kao i kod oglasa, društveni mediji su o idealizovanim slikama, ali su na društvenim mrežama slike ljudi koje su nam bliže, zbog čega je lakše da pojedinac osjeti da je on ‘gubitnik’. Potrebno je podići svijest, obrazovati mlade ljude.

Međutim, postoji jedna stvar kod društvenih mreža koju treba spomenuti: uticaj na političku i vrijednosnu polarizovanost. Mladi su politički polarizovani; nikada nismo imali tako polarizovanu omladinu, a važan krivac za to su društvene mreže koje funkcionišu na način da stvaranju eho komore, sobe odjeka; ljudi prvenstveno vide objave koje se podudaraju sa njihovim prethodnim eksperimentima i lajkovima, na taj način pojedine grupe učvršćuju svoje stavove, a radikalniji stavovi obično dobiju više pregleda i lajkova. Na taj način budu radikalizovani.

Unutar pojedinačnih komora dakle dolazi do zajedničkih prezentacija i radikalizacija, a međusobno se komore udaljavaju. Imamo velike probleme u ovoj oblasti, i to se jasno vidi među mladima. Imamo identitarce, dakle, izrazito desničarsku omladinu, koju nije teško pratiti na internetu, imaju svoj mjehurić, svoju eho komoru, razvijaju neke svoje vrijednosti; to su mladi ljudi, njihova jezgra je upravo među mladima. Isti je slučaj i sa nekim krugovima koji su više naklonjeni ljevici.

Ako si danas dijete ili adolescent, u čemu je tvoj problem? I da li kao društvo i država sa mladima radimo dovoljno dobro?

Dobra strana je u tome što imamo inkluzivan i prilično kvalitetan obrazovni sistem, dosta je i neformalnog obrazovanja, a status studenta u odnosu na druge države donosi mnoge pogodnosti. Po toj strani smo ljubazni prema mladima. Ali ne možemo reći da radimo dovoljno. Naročito ne u odnosu na to sa kakvim problemima se mladi suočavaju.

Dakle, trenutno je gorući problem mentalno zdravlje, to je požar koji bi što prije morali ugasiti, jer će se inače značajno proširiti. Postoje i drugi problemi: neizvjesnost, privremena zapošljavanja među mladima, koja su i dalje problem. Što je zatim dalje povezano sa stambenom politikom, gdje bi država također trebala napraviti mnogo više.

U inostranstvu, što se tiče mentalnog zdravlja, već se govori o generaciji tjeskobe. Ako budemo imali anksioznu mladu generaciju, ta generacija će i za 20 godina imati problema sa mentalnim zdravljem, jer problemi mentalnog zdravlja u mladosti jako koreliraju sa problemima mentalnog zdravlja u kasnijem životu.

Tu je i ekološka kriza, gdje će upravo ova generacija koja je sada mlada, morati odgovoriti i na pitanje, da li je ekonomski rast zaista temelj ekonomske politike. Šta će biti novi temelj ekonomske politike kako ne bismo uništili planetu, ovaj odgovor moraće pronaći ta generacija.

Istovremeno, uz sve ove sadašnje probleme mladih u Sloveniji postoji i penzioni sistem, za koji ne znamo kako će funkcionisati za ovu generaciju i koji se manifestuje kao neka strašna crna rupa za budućnost, zatim zdravstveni sistem koji ne funkcioniše kako bi trebao. I šta bi dakle društvo i država trebali da urade za te generacije?

Prije svega, aktivno rješavati ove velike probleme koje ste spomenuli, a ne baviti se ideološkim prepiranjima i emocionalnim nagovaranjima glasača. Vratiti politiku u pravcu policy, a ne politics. I te stvari koje ste spomenuli, mlade zabrinjavaju. U rješevanjima ovih problema kasnimo ne samo godinama, nego decenijama.

U prvim valovima epidemije, djeca i mladi su dosta toga preuzeli na sebe. Unatoč tome da nisu toliko ugroženi kao starija populacija, morali su da je zaštite, ostanu kod kuće, nisu se družili, nisu išli u školu, mnogi su imali posljedice na mentalno zdravlje, za one iz deprivilegiranijih sredina je porez koji su platili bio utoliko veći. I izgleda, da im sada, kada imamo vakcinu, odrasli nisu pošteno vratili sa odgovornošću, mnogi se nisu vakcinisali.

Jako se slažem s tom procjenom. Mladi su platili ogromnu cijenu u ovoj epidemiji. Naravno, ne smijemo zaboraviti da su najvišu cijenu platile starije populacije, osobe iznad 65 godina, ali mladi, koji su zbog svih nas morali ostati kod kuće, platili su cijenu mentalnim zdravljem, problemima sa motorikom, tjelesnom težinom i na drugim područjima. I sada očekujemo da će statistiku o provakcinisanosti popraviti upravo mladi.

Ukoliko dođe do ponovnog lockdowna, država bi odmah trebala odreagovati s adekvatnom podrškom mladima, kako ne bi bilo dodatnog pogoršanja mentalnog zdravlja. To su mjere koje na nivou države nisu skupe, a mladima mnogo znače.