Kako bjegunac diktira tempo državi: Ping pong Vijeća ministara i Nezavisnog odbora u slučaju Zorana Galića

Danima traje trakavica o radnom statusu bjegunca od bosanskohercegovačkog pravosuđa Zorana Galića, inače još uvijek aktuelnog zamjenika direktora Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA).

Galić je početkom jula trebao biti uhapšen u akciji SIPA-e zbog krivičih djela koja mu na teret stavlja Tužilaštvo BiH. No, on je nekoliko dana prije akcije izbjegao hapšenje policajaca agencije u kojoj je jedan od rukovodilaca te se nalazi u Hrvatskoj.

Zbog dvojnog državljanstva Hrvatska ga neće izručiti, a on u međuvremenu tvrdi da je na bolovanju. Nedavno je preko advokata uputio zahtjev da ga se razrješi, jer kaže da želi u penziju. I takav zahtjev sada Vijeće ministara u pravnim procedurama razmatra.

Dakle, u državnoj vlasti ne postoji konsenzus da Galić ne treba biti smijenjen već bi mu mnogi izašli u susret i razrješili ga iako je u bjekstvu od zakona. Osumnjičeni Galić ne dolazi na posao, a ako je bolestan, onda BiH treba dostaviti dokaze i prema zakonu lično pristupiti komisiji koja će ocijeniti njegovo zdravstveno stanje. Ako to ne želi učiniti, on ne želi saradnju. Pa zašto bi onda država njemu izašla u susret i razrješila ga s funkcije.

Drugim riječima, kakvu bi poruku vlast poslala da izađe u susret i udovolji zahtjevu čovjeka koji je osumnjičen za visoku korupciju.

Ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković kaže da je on za smjenu Galića, ali kako neki pravnici misle da bi smjena mogla prouzrokovati pravne probleme, da bi Galić mogao tužiti državu i dobiti odštetu. No, tu se postavlja pitanje, o čemu vlast treba više voditi računa, o eventualnoj odšteti koju u nekom scenariju Galić može dobiti ili o zaštiti pravne države.

Da li to znači da se sada bilo koji bjegunac od zakona može javiti sa nekim zahtjevom i da država ozbiljno razmatra to pitanje.

Čak i ako Galić tuži državu, on mora dokazati da on nije prekršio zakon (to podrazumijeva lični dolazak pred ljekarsku komisiju), mora opravdati nedolazak na posao i na kraju sudu obrazložiti zašto je izbivao od bh. pravosuđa. Pa ako i pored svega toga sud odredi da je Galić oštećen, onda je to pitanje za sebe.

Ali Galić već sada ima i jaku političku zaštitu. Vijeće ministara lopticu o konačnoj odluci prebacuje na Nezavisni odbor, koji je već ranije donio zaključak o smjeni ili razrješenju i taj zaključak uputio Vijeću ministara, dakle nedefinisano.

U Nezavisnom odboru inače sjede: Enes Obralija, Mišo Čavar, Muhamed Mujakić, Enes Bezdrob, Mato Miletić, Nikola Džambas, Darko Kremenović i Milan Stanić. Stranke i u ovom odboru imaju svoje kadrove pa je očekivati da i za bilokakvu odluku Nezavisnog odbora mor apostojati politička saglasnost.

Tako je teško očekivati da NO predloži smjenu Vijeću ministara, jer Galić kao što ima zagovornike razrješenja u Vijeću ministara, političkom linijom može ih imati i u Nezavisnom odboru.

U konačnici ako Galić bude razriješen država će pokazati slabost i pogodovat će se bjeguncu. Ako ga smijene postupit će na jedini ispravan način. S druge strane u prilog tezi zašto je smjena jedina logična opcija ide i to što bi Galić eventualno u budućnosti teško mogao biti imenovan na neku visoku funkciju jer je otpušten iz državne službe. Podsjetimo, jedan od uslova za prijem u državnu službu je da kandidat nije otpušten iz državne službe .

Ukoliko bi bio razriješen Galić bi zakonski ponovo nekada u budućnosti mogao biti imenovan, ako se, uslovno rečeno, odbrani na sudu.

A ako ne urade ništa, na funkciji i dalje imaju čovjeka koji je osumnjičen za visoku korupciju.