Kakanjac Bilal Zukan treći na Svjetskom takmičenju u učenju ilahija i kasida

Na takmičenju su učestvovala 32 učača ilahija iz Turske, SAD, Egipta, Irana, Iraka, Sirije, Libije, Kosova, Indonezije, Tanzanije, Maroka, Španije, iz ukupno 18 država svijeta. Projekat je trajao dvije godine, organizirala ga je kanadska produkcijska kuća “ICTV Network” iz Toronta, a rezultati su objavljeni jučer kada je i emitiran finalni dio.

– Od ranog djetinjstva sam imao više od 500 različitih nastupa, po džamijama i koncertima, ali insan nikad ne osjeti neku nervozu jer je sve opušteno, izađeš i učiš. Takmičenje je već nešto drugo, drugačija atmosfera i doista jedno novo iskustvo iz kojeg sam puno naučio – kaže Bilal Zukan za “Avaz”.

U finalu je učio kombinaciju mevluda, ilahije “U Medinu pošao bih” na turskom i bosanskom jeziku, a nastup okončao dijelom ezana.

– Tu nisam predstavljao sebe, već našu cijelu naciju, pa ti onda padne neka odgovornost na prsa. Same emocije tokom učenja bile su bukvalno iz srca. Nije to samo učenje da se ostvari rezultat, ja sam uživao dok sam učio. A i babo mi je govorio od malehna, šta god radiš radi srcem, jer tako možeš do srca drugog doći. Zato se uvijek trudim da s emocijom učim i lijepo sam se osjećao. Ovo ne smatram samo svojim, već historijskim uspjehom moje BiH – ističe Zukan.

Ljubav, ali i dar naslijedio je od oca Abdurahmana, koji je 20 godina radio kao imam u Kaknju, dok Allahu dž.š. zahvaljuje za nevjerovatan glas kojeg mu je podario. S ocem je učio ilahije od ranog djetinjstva, tokom vožnje u automobilu, u svakoj prilici, a zatim i u džamijama, na brojnim samostalnim i nastupima sa horom “Ak-saray” iz Kaknja.

– Najveći je seveb porodica pa sam ovim putem krenuo. Nastupam uglavnom vikendima u bosanskim džematima, pa ću i tokom Ramazana nastupiti u nekoliko džemata u Sjevernoj Americi. Osim toga, studiram menadžment na Univerzitetu u Kentuckyu, a u slobodno vrijeme bavim se borilačkim vještinama, treniram brazilsku jiu – jitsu i MMA – kaže 19-godišnji Bilal.

Bilal sa porodicom Ramazan dočekuje u gradiću Lexington u saveznoj državi Kentucky, gdje živi posljednje tri godine. Tamo ne postoji bosanski džemat, ali je porodica brojna pa džemat naprave u kući.

– Imam višečlanu porodicu, nas petero iz kuće, dedo i nana žive blizu nas, tetak i tetka i sva rodbina s mamine strane, pa imamo kućni džemat. Do sada smo svaki dan uz ramazan mukabelu učili nakon podne namaza, a svaku noć teraviju klanjamo. Slično kao u Bosni – kaže Bilal.

Slično jeste, ali nije isto, jer misli su često u Bosni i Hercegovini.

– Ovdje mi ne fali ništa, ali mi fali sve, jer mi smo ovdje u tuđini. Bosna je u našim srcima. Kakvu god ljepotu i nafaku imali u svijetu mi se žudimo vratiti našem topraku. To je nekako i prirodno. Bosna se poželi, ali hvala Bogu imao sam priliku četiri puta doći u posljednje dvije i po godine. Tako da se izgrle prijatelji, pojedu ćevapi i onda se nazad vratiš – s osmijehom priča Bilal.