“Kada se jedan genocid zaboravi, drugi počinje”

Prije sedam godina Alma Mustafić i njena porodica dobili su presudu protiv Holandije za smrt njenog oca Rize Mustafića, koji je bio zaposlenik UN-a u vrijeme rata. Almina majka i brat vratili su se na svoje prijeratno ognjište i čuvaju kulturu sjećanja od zaborava. Alma je danas uspješna akademska građanka koja kroz priču o Srebrenici želi pomoći da se čovječanstvu nikad više ne desi genocid.

Srebreničanka Alma Mustafić, danas živi u Holandiji. Profesorica je na Univerzitetu u Utrehtu i majka je dvoje djece, ali uvijek se vraća u Srebrenicu, koja je za nju oaza mira. Sjeća se nekadašnjih slika tog grada, kada se nije znalo za podjele i kada je to bio grad sreće, a danas je pustoš. 

“Pa tu je bila pijaca prije. Dolazila raja da prodaje svašta. Bilo uvijek puno. Sjećam se pred rat nekako, ovdje gdje piše nektar je bila otvorena slastičarnica. Pa smo dobijali razne sladolede, ali najzanimljivije su bile ove zastavice uz sladoled i svaku noć idemo da prošetamo. Mene je bilo deset godina”, kazala je Alma Mustafić. 

Almina majka Mehida prisjeća se trenutka kada je posljednji put vidjela muža Rizu i njegovih posljednjih riječi: “Vodi mi djecu iz ove zemlje i čuvaj ih”. Nakon toga sanjala je muža koji joj je rekao “Šta više čekas?”. Tada 38-godišnja Mehida kreće na put u nepoznato sa troje djece. Sin Damir imao je 16, Alma 14 i dvogodišnja Mirsada – čije ime ima i simboliku – mir sada.

“Zato što je trajao rat. Zato što sam ja htjela da to stane sad ili sada. Asociralo me na mir. Htjela sam taj mir”, rekla je Mehida Mustafić, supruga ubijenog Rize Mustafića.

Skoro dvadeset godina nakon rata Mehida se vratila u Srebrenicu. Kompletni posmrtni ostaci muža Rize pronađeni su u Mršićima kod Vlasenice nakon 16 godina, što je smatrala pozivom za povratak kući ali i srcu.

“Prokleto sam željela da se vratim i da uzmem s njim….Rastanak!”, kazala je Mehida.

Fizički rastanak sa posmrtnim ostacima njenog muža Mehida nije mogla podnijeti, pokušala je i završila u bolnici. Ipak, našla je utjehu i snagu.

“Svako jutro u ranu zoru, ptičica – ona nije veća od desetak centimetara. Nema kakvu boju nema, nisam je nikad odgonetnula. Tako slatko pisne, baš tamo gdje je moje uzglavlje. Na tom prozoru kucne i kako ja se trgnem u stanem, ona uvijek u neku goru pobježe. Ja znam ona je tu negdje, ja sam mog Rizu u tu pticu ugradila. Ja sam zamišljala da on mene prati. Ako te naše duše postoje, on mene prati, njegova duša je namjerena, ja sam na našem, ja sam se vratila i onda imaš tu volju da živiš”,  govori Mehida.

Živi upozoravajući na strahote genocida, što je i opomena čovječanstvu – da se nikada ne ponovi i Alma kroz svoj angažman u Holandiji priprema i predstavu o genocidu u Srebrenici, sa holandskim režiserima, koja će biti izvedena u više od 20 gradova širom ove zemlje.

“Eli Wiesel čovjek koji je holokaust preživio, dobio je čini mi se Nobelovu nagradu, mada to sad i nema više takvo značenje kakvo je imalo. On je jednom prilikom rekao kada se jedan genocid zaboravi, drugi počinje”, rekla je Alma.

Jedna od mnogobrojnih posljedica genocida je i to, da je ovo prva i posljednja slika porodice Mustafić sa Rizom, koji je bio muž i otac, a danas ga više nema.

“Ali čega se ja plašim…. To ustvari jest najteže, kada mi skontamo da ovo…ljudi mogu da počine”, zaključuje Alma Mustafić.

N1