Juratović: Mislim da je Čović shvatio da taktiziranje s Putinom, odnosno sa Dodikom, ničemu ne vodi

Dok se ruska vojna operaciju u Ukrajini nastavlja, međunarodne sankcije teško pogađaju Rusiju. Rezolucija Ujedinjenih naroda, kojom se osuđuje ruska invazija, dovela je Rusiju i režim Vladimira Putina u potpunu političku izolaciju sa kakvom se nikad ranije nije susrela nijedna zemlja.

Kako će se invazija dalje odvijati, je li Putin već u fazi iz koje nema povratka, hoće li se kriza preliti na područje zapadnog Balkana i jesu li ovim konfliktom Rusije sa demokratskim svijetom ruski igrači na balkanskim prostorima dovedeni u bezizlaz, dileme su o kojima je urednik emisije “Sedmica”, Radija Bosne i Hercegovine Amir Sužanj razgovarao sa zastupnikom u njemačkom Bundestagu Josipom Juratovićem.

Svijet je, gospodine Juratoviću, ruskom operacijom u Ukrajini, koja je i službeno okarakterisana kao agresija, ušao u jedan iznimno opasan period. Ruski planovi u vojnim operacijama očigledno ne idu prema planu, ta zemlja se suočila sa dosad neviđenim sankcijama, i u samoj Rusiji su na sceni antiratni protesti. Kako će se ova velika kriza dalje odvijati i je li ruski predsjednik Vladimir Putim podcijenio spremnost zapada, zapravo demokratskog svijeta da odgovori ovom izazovu, i precijenio sopstvene mogućnosti – vojne, diplomatske i ekonomske?

– Ja mislim da Putin s ovim nije računao i stvarno je podcijenio demokratiju i demokratske snage, mogućnosti jedne demokratije. On se i sam plaši demokratije, i u Ukrajini i u svojoj zemlji, i ja vjerujem da je to bio najbitniji povod za njega da riješi pitanje Ukrajine jer mu je najveći teret bio demokratski proces i demokratski razvoj u samoj Ukrajini. Međutim, to je totalno podcijenio, ali to je tipično za mnoge autokrate i diktatore, koji u demokraciji vide slabost, slabi sustav, slab sistem koji dugo vodi dijalog, traži kompromise, ali je učinkovit i to je sada najbolje osjetio i sam Putin.

Sjedinjene Američke Države, Evropska Unija i demokratski svijet imali su adekvatan odgovor. Očigledno su sankcije, koje su uvedene, prilično teško pogodile Putina. Kako će se ova kriza dalje odvijati i šta očekujete u narednih nekoliko sedmica?

– Teško je predvidjeti sada kako će se ta kriza dalje odvijati. Na kraju krajeva, više i ne znamo gdje je Putin, gdje će on sam sebi postaviti granice. Nadam se da će ipak na neki način uspostaviti neku vrstu samokontrole i postaviti sebi granice da stvarno ne upadne u spiralu iz koje više nema nazad, gdje će na kraju završiti kao i svi diktatori prije njega. Nadamo se da će ipak stati sa ratom, da će uvidjeti da, na kraju krajeva, najveću štetu pravi svom narodu, samim Rusima… Moram istaknuti ogromnu hrabrost ruskog naroda, koji pored svih opasnosti ipak izlazi na ulice i demonstrira protiv te agresije. Mislim da je jako bitno da se to ne zaboravi, da se ovdje ne uvode sankcije protiv ruskog naroda, nego protiv Putina i njegovog režima, koji je isto tako težak i za sam ruski narod i to ne sad već dugi niz godina. Ne znam dokle je spreman otići. U svakom slučaju, nadamo se da će ipak stati, da će uvidjeti da iz te spirale u koju je ušao nema više van, da bi mogao završiti kao i svi diktatori i da će se na kraju osvijestiti.

Da li očekujete da će ruski vodeći poslovni ljudi, oligarsi koji su izgubili mnogo toga u posljednjih deset dana, imati presudnu ulogu u daljem razvoju situacije, prije svega u onome što Putin misli i planira?

– Upravo kroz sankcije, koje su svi podcjenjivali i podcijenili, pokazalo se da će oligarsi izgubiti moć. Oni će osjetiti najveću štetu, to se već sad vidi. Neki oligarsi prodaju, imamo primjer Čelzija, nogometnog kluba, i daju novac u korist ukrajinskih izbjeglica i žrtava. To je signal koji bi trebao biti upozorenje Putinu da će na kraju izgubiti sve. Izgubiće kapital, izgubiće ljude, možda će ostati njegova privatna vojska još neko vrijeme, ali je samo pitanje kad će ga se i ona riješiti. Ti signali su za nas jako bitni. Ja sam uvijek govorio – Rusi i ruski narod i sve što se u Rusiji odvija imaju dosta potencijala za demokraciju, za svjetsku sigurnost i svjetsku odgovornost na kraju krajeva.

Nema sumnje, gospodine Juratoviću, da bi ruski napad na Ukrajinu mogao imati ozbiljne posljedice za ionako krhku stabilnost Balkana. Može li se rat u nekom obliku proširiti na Balkan, bar putem političara koji su u evropskim krugovima ocijenjeni destabilizirajućim faktorima, poput Milorada Dodika?

– Poznavajući i prateći situaciju svih ovih godina oko Milorada Dodika, mislim da je i sam Dodik sad u nekoj neizvjesnosti. Izgubio je totalno kompas u ovoj situaciji kad je i sama Srbija potpisala rezoluciju UN-a gdje priznaje i osuđuje agresiju Rusije na Ukrajinu. Pitanje je s kim bi on trebao sad voditi konflikte, na koji način, gdje su njegovi partneri, tako da se manje-više ne plašim toga… A što se Putina i Lavrova tiče, mislim da oni sad imaju drugih problema, da im Dodik više nema nikakvog značaja.

Mnogi visoki funkcioneri i u evropskim institucijama, pa i u NATO-u, upozoravaju da bi Bosna i Hercegovina mogla biti ključna balkanska meta ruskih aktivnosti, a u isto vrijeme čujemo pozive nekih državnika evropskim institucijama da u ovim okolnostima moraju ubrzati procedure za prijem Ukrajine i zemalja zapadnog Balkana u Evropsku Uniju. Gdje je Bosna i Hercegovina u ovom trenutku između te dvije hipotetičke krajnosti?

– Na jednoj strani me raduje da je Evropska Unija konačno shvatila da njena sigurnost, sigurnost EU, ovisi i o stabilnosti na zapadnom Balkanu, a sad se pokazalo i kad je riječ o istočnoj Evropi, kao što je to Ukrajina. Što se tog procesa tiče, gospođa von der Leyen i Evropski parlament su signalizirali da bi proces oko ulaska Ukrajine u Uniju trebalo ubrzati i to je za pozdraviti. Uostalom, mnogo mojih kolegica i kolega u njemačkom Bundestagu i u Evropi je mišljenja da to nije samo pitanje stabilnosti na istoku Evrope, nego i na zapadnom Balkanu. Nadam se da će nam u tom procesu uspjeti i zapadni Balkan bolje staviti u fokus.

– Prije svega, moram podsjetiti da su i Bugarska i Slovenija te zemlje koje su tražile ubrzane procese, očekujemo da će se tako odnositi i prema Sjevernoj Makedoniji, koja je sada pred vratima, a zakočena je. U isto vrijeme, i što se tiče Bosne i Hercegovine, nadamo se da će se i tamo procesi ubrzati kad je riječ o političkoj volji i procedurama od strane Brisela. S druge strane, moram opet reći, ta priča ima dvije strane iste medalje, a to je da treba postojati volja i u Bosni i Hercegovini. Moram biti iskren, i vi sami znate, kad se prate procesi i tempo tih procesa u Bosni i Hercegovini na putu za Evropsku Uniju, političkim elitama, barem onim sa nacionalnim predznakom, baš se i ne žuri u Evropsku Uniju, kad vidimo koliko dugo odugovlače oko tih procedura ispunjavanja 14 točaka da bi ti pretpristupni procesi uopće mogli početi. To ovisi o dvije strane.

– Dakle, taj ubrzani proces ulijeva nadu onima koji su na zapadnom Balkanu da će Evropa konačno shvatiti da je njena sigurnost i na zapadnom Balkanu, ali u isto vrijeme moramo biti svjesni i znati da to ne ovisi samo o Evropskoj Uniji, nego ovisi i o akterima na zapadnom Balkanu jer se nikome neće progledati kroz prste onih 35 poglavlja, koja su potrebna za ulazak i koja treba implementirati u reforme i procese u samim državama. Ona će se morati ispuniti.

Pomenuli ste jednu pojedinost, koja je vrlo bitna za Bosnu i Hercegovinu – da mnoge političke snage, koje su danas na vlasti, ne pokazuju istinsku želju za ulazak u Evropsku Uniju. Apsolutno je sigurno da se u takvim okolnostima ne može pomišljati na nekakve ozbiljne korake na evropskom putu. Međutim, ruska agresija na Ukrajinu sve je promijenila. Evropska Unija na Balkanu ne brani više Bosnu i Hercegovinu, Sjevernu Makedoniju ili nešto drugo, ona brani svoju stabilnost i svoje temeljne vrijednosti i više ne može čekati lokalne vlasti. Kako riješiti taj problem?

– Mi imamo demokratski sistem. Lokalne vlasti (u BiH) ne može vam mijenjati Evropska unija. Najesen ćete imati izbore, vi ste ti koji ćete mijenjati uvjete. Ono što EU mora signalizirati je to da ona želi tu regiju, i to mora dati politički signal i donijeti političke odluke koje će onda ispunjavati briselske strukture, činovnici iz Brisela i činovnici na terenu… Ali mora postojati jaka politička volja od strane Evropske Unije, a ne da vam se desi to što vam se desilo jesenas – da se sastanu u Sloveniji, daju devet milijardi pomoći onima koji, ustvari, koče procese za ulazak u Evropsku Uniju. Još ih na taj način nagrađuju!!! Ja sam uvijek bio protiv toga da se novac daje bez uslova. Trebalo je da daju novac, ali u isto vrijeme je trebalo da kažu da će se dobiti novac samo u tom kontekstu da se kondicionira sa demokratskim procesima i da se traže pomaci na demokratskom planu. Tu moramo početi ozbiljnije raditi, ali još jednom napominjem – političku situaciju u Bosni i Hercegovini ne može mijenjati Evropska Unija niti bilo ko na ovom svijetu osim samog naroda. Narod mora konačno shvatiti i pitati se želi li u Evropsku Uniju ili ne. Ako žele u Evropsku uniju, onda moraju znati da sa ovakvim političkim ponašanjem kao dosada od toga ništa neće biti.

Gospodine Juratoviću, vrlo je zanimljiva pozicija Hrvatske prema trenutnoj situaciji u Bosni i Hercegovini. Neki vrlo ozbiljni analitičari, pa i političari na zapadu, označili su predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine Dragana Čovića kao čovjeka bliskog Rusiji i ruskoj politici u ovom dijelu Evrope. Kakva je njegova pozicija u ovoj situaciji i je li takav njegov politički imidž, da mu je osvjedočeni ruski igrač Milorad Dodik blizak politički saveznik, o novim okolnostima postao težak teret za Hrvatsku?

– Koliko sam upoznat, gospodin Čović je isto osudio agresiju Rusije na Ukrajinu. Na kraju krajeva, i svaki imalo normalan i pametan političar, poslije rezolucije koja je donesena u UN-u, mora prihvatiti tu činjenicu. Mislim da je i on sada shvatio da to taktiziranje sa Putinom, odnosno sa Dodikom, ničemu ne vodi, da mu to samo šteti. Na kraju krajeva, Čović tu ne može drugačije, jer što se tiče Putina, tu stvarno imamo ozbiljan problem, po mom mišljenju, sa jednim čovjekom koji je psihopata i opasnost za cijeli svijet. Neminovno da se mora i u regiji jedan zaokret napraviti.

Time ćemo i završiti ovaj razgovor. Postoji li konkretan model u evropskim institucijama, Sjedinjenim Američkim Državama i NATO-u za sprečavanje tih opasnih političkih igara kojima Rusija namjerava izmjestiti ovu veliku krizu direktno u evropsku avliju?

– Logično, postoje modeli. Najbolji model za Evropsku Uniju je da konačno shvati da nije dovoljno čekati na demokratske procese, nego te demokratske procese treba ozbiljno podržati, treba jačati demokraciju i civilno društvo u zemljama koje imaju namjeru ući u naš sistem demokratskih vrijednosti, treba ih aktivno pomagati. Ja sam bio prije nekoliko dana u Crnoj Gori, gdje se sastala mreža demokrata, i tu sad više nije pitanje da li je neko lijevo ili desno od centra, da li pripada ovoj ili onoj stranci, nego mislim da je sada najbitnije i za zapadni Balkan da se u cijeloj regiji demokrati, ljudi iz različitih stranaka, ali koji prije svega zastupaju demokratske vrijednosti, umreže i da zajedno nađu rješenja na demokratskim temeljima. Na tome im mi iz Evropske Unije i iz cijelog demokratskog svijeta moramo biti od pomoći.