Josip Pejaković: Ne može se desiti da Bosne ne bude

Glumački bard Josip Pejaković (74) 2. februara u sarajevskoj Vijećnici primit će tradicionalnu nagradu „Merhameta“ iz Fondacije “Muradif Ćato”.

Oni su pošast

Ponosan je Pejaković i na ovo priznanje, kao i na brojna druga koja je tokom karijere glumca i pisca dobivao. Možda bi ih bilo i teško prebrojati. Ipak, u razgovoru za „Avaz“ Pejaković je rekao da mu ova posljednja u nizu puno znači zato što dolazi s mjesta s kojeg su prepoznali njegov veliki rad koji je na tom humanitarnom planu, pa i s „Merhametom“ radio i tokom rata i poslije snimajući seriju „U ime naroda“.

– Knjiga „Zajednička molitva“ prevedena je i na engleski jezik, uvršten sam među 500 najpoznatijih pisaca u svijetu, među kojima ima 50 kandidata za Nobelovu nagradu. Sve su to stvari koje proizlaze iz te moje nove, rekao bih, više književne, a manje glumačke pobude u mom sadašnjem životu u koji sam se vratio poslije te teške i traumatične bolesti. Svaka nagrada je bitna – kazao je Pejaković.

Kaže da je svakoj od nagrada zajedničko to što nijednu nije dobio, već osvojio, zbog čega svaku od njih cijeni.

– Osvojio sam ih uz velika odricanja i napore, veliki pregalački rad. Mnoge nisam osvojio, a bio sam vrlo blizu. Gotovo sve nagrade iz moje profesije koje se mogu dobiti na tlu bivše Jugoslavije ja sam osvojio, od Sterijine, do tih staleških, nagrada udruženja, stručnih, bivših republičkih, pozorišnih, pa onda “Šestoaprilska nagrada” Grada Sarajeva i sve krunisano, naravno, nagradom ZAVNOBiH-a za životno djelo. I kada se ta nagrada dobije, onda se ide u penziju. Međutim, ja nisam to uradio, nego sam nastavio dalje – rekao je Pejaković.

Kada je u pitanju politička situacija u našoj državi, ovaj velikan kaže da su njeni predstavnici “patuljci” u odnosu na one s kojima se druži.

– Zamislite kako je meni sada pričati o njima, a pored mene se nalazi Mevlana Rumi, Franjo Asiški, Avdo Međedović… Pa to su gorostasi! Ovo je jedna plitka bijeda, i intelektualna, i kulturna, i moralna, na koju ne želim više trošiti vrijeme. Ko će biti, šta će i kako će biti… Ma, to me ne zanima. Sebi se ne mogu načuditi svih ovih godina u kojima sam trošio toliko energije da taj jadni narod ubijedim da su oni pošast. Međutim, narod mene ne sluša. Jednostavno glasaju za svoga katila, a ja ne želim biti među njima – istakao je Pejaković.

Na naše pitanje može li se desiti da Bosne ne bude, odgovorio je:

– Neće se to dogoditi, ali ćemo se mrcvariti nadalje s ovima. Ovaj današnji (jučerašnji, op. a.) izbor Vijeća ministara, koji treba biti svečanost jer je to, poslije stvarno dugo vremena, organizirano dosta dobro i brzo se do toga došlo, izgledao je kao komemorativna skupština ili sjednica. A, ustvari, to ona jeste jer se ovdje definitivno sahranjuje jedna nada. U toj sahrani samo još treba onaj posmrtni marš. A ovo danas (jučer, op. a.) jeste definitivno sahrana. Jedini njihov zajednički program je međusobna mržnja kojom oni manipulišu i, nažalost, zatrovali su mlade ljude i uvukli u tu igru i tu spasa nema. Čemu tolika potreba za glupošću, jer država u ovoj konstelaciji koju oni zagovaraju je apsolutna glupost, na svim stranama. I ovi koji je negiraju i ovi koji je zagovaraju. I ja sad treba da trošim neko vrijeme na njih? Ma ne pada mi na pamet.

Ljudska trulež

Pejakovića zdravlje danas bolje služi.

– Glavna bolest je iza mene i to što sam godinu proveo u Visokom mi je omogućilo bolji zdravstveni bilten. Što je i vidljivo, ako me čovjek prati godinama u toj bolesti. Moj posljednji nastup medijski je svojom atraktivnošću izazvao veliki interes. A ono što je interesantno, od tih nekih skoro 300 i nešto komentara nijedan nije negativan. Ovo je prvi put. Obično ima tih euforičnih, vrlo dobrih komentara, ima isto tako loših komentara, onih klasičnih, “uletača” na tim internetskim linijama, koji mene mrze, naravno, jer ne vole istinu. I koji pripadaju upravo najvećoj truleži ljudskog otpada na svim stranama – zaključio je Pejaković.

Mirenje jednom istinom, a ne tri

– Mirenje se može napraviti samo istinom, jednom, a ne tri. Ja se nikada nisam svrstavao, uvijek sam bio određen. Jedino sam se svrstavao u svoju savjest, što konačno i moje ime govori. Sve tri religije posjeduju moje ime. Kod katolika Josip, kod muslimana Jusuf, a kod pravoslavnih Josif. To je isto ime, što, naravno, predstavlja neku liniju Božijeg darivanja. I ja sam na to ponosan. To mnogi prepoznaju, da je to neodvojivo od mene, i jedno i drugo i treće. Svrstati se s takvim imenom na jednu stranu je najveći zločin – rekao je Pejaković.

Avaz