Jesmo li slijepi kod očiju? Propušta li BiH još jednu priliku da postane značajnija turistička meka u svijetu?!

Dok su se raspisali o Novaku Đokoviću i njegovim posjetama Piramidama sunca, te o veličanstvenom otvaranju novih teniskih terena na kojima je pobjednik Wimbledona pokazivao šta sve može sa reketom, pitam se da li je i on isto doživio kao moja malenkost prije nekoliko godina. Zato dozvolite da se u sjećanjima curiknemo koje ljeto unatrag…

 Vratiti se iz Visokog bez stelje ili suhe zarebnice isto je kao iz Međugorja bez dižona blatine.
Ali, vremena se mijenjaju. Da li nabolje ili nagore, zaključite sami kada vam kažem da sam, jedne hefte, iz grada kože i suhog mesa, dvadesetak kilometara od Sarajeva, došao ćiku sa punom vrećom manjeg i većeg kamenja. Ili, da se posljednjih ljeta iz mjesta Gospinog ukazanja vraćam sa nekakvim tespisima ili brojanicama, umjesto sa mirisnim kapljicama zavodljivih čokota iz krša.

Časte tako mene, zadrtog nevjernika, svim onim što kazuju a ne dokazuju.

Ne hvalim se, bio sam prvi novinar koji je osamdesetih pisao o čudnim glasinama što su stizale iz nekog sela zabitog u teškom hercegovačkom kamenjaru. Kao, majka božija, Gospa ili Blažena Djevica od cijele ove planete odabrala je, baš, da se ukazuje na nekakvom brdašcu iznad doline izgubljenog mjesta iz kojeg nisu odlazili samo oni koji nisu mogli.

Vratiti se iz Visokog bez stelje ili suhe zarebnice isto je kao iz Međugorja bez dižona blatine. Ali, vremena se mijenjaju…

Pratila me potom UDBA, ali, srećom, nije postala moja sudba. Stigli su žbiri onog fra Zovka, što je s oltara usamljene bogomolje u Međugorju obznjanivao čudo neviđeno. Došla Gospa da kontaktira, s nikim drugim, nego s odabranom četom djece. Meni, kao davnom reporteru, bio je to kvalitetni štof za krojiti senzacionalnu priču. Reportaže iz izdanja kuće Vjesnik, u kojoj sam tada djelao, prenijele su i mnoge svjetske agencije. Kamenje se zakotrljao po ubogom kršu i postajalo sve zlatnije.

Od doline šta je ulijevala strah u kosti od pomisli da tu neko može živjeti nastajao je religiozni El Dorado. Nicale su prvo šatorski krovovi, pa barakice i potom veleljepna zdanja koja kazuju da ljudskoj naivnosti kraja nema.

Davna djeca ili vidioci, kako su ih fratri, a i pobožni puk nazvali, za koje ni danas nisam siguran da li su ikada vidjeli Gospu, postali su zreli muškarci i žene. Vlasnici holivudskih vila s bazenima što mame pod usijanim hercegovačkim čelopekom. Njima su se navodni susreti sa Gospom itekako isplatili.

Uzalud je godinama već mostarski biskup Perić pokušavao dokazati da je sve to što se priča o ukazanjima u Međugorju nedokazano ili je obmana. Čak se u posljednje vrijeme upetljao i Vatikan. ŠaljePapa svoje provjerene ljude da konačno utvrde ima li Blažene djevice ili ne, ali i oni dosada neodlučni. Kažu mi neki što se petljaju oko tih čudesa da će meštri iz Rima postati odlučniji tek kada skuže da je sve manje love ili vjernika na međugorskim visovima.

Za sada je sve pod kontrolom. Stižu lovci na Gospu iz cijelog svijeta. Prodaja brojanica i drugih suvenira ide kao podmazana, a i kućna radinost je solidno popunjena.

Prvi put ću kužiti piramide, a ne moram biti ni u Egiptu, niti uz Nil. Bez avionske karte i skupih aranžmana, tu, usred Bosne, piramide su bez mana!

Što pričam o Međugorju dok putujem prema Visokom u društvu kolege Ahmeda Bosnića, najvećeg istraživača među nama nepovjerljivim i lijenim novinarima? Što su nam kafane uvijek bile bliže nego nove spoznaje od kojih boli glava. Bosnić, mek kao duša, čovjek koji nikada nije povisio glas, niti se pamti ijedna njegova prepirka sa sumnjičavim pripadnicima naše profesije, naredao je 55 knjiga otkrivajući nam razne svjetske tajne ili čudesa. Za ovo, na koje me vodi, tvrdi da je najveće. Mnogima tako daleko, a tu nam je pred vratima. Slijepi smo kod očiju, što bi se reklo.

Poučen međugorskim iskustvom u kojem nikada ništa nisam vidio, niti osjetio, krenuo sam, kao iskusni nevjernik, u ovu avanturu. Kontam, bolje je putovati prema Visokom i gledati prirodu u novoj jesenjoj kopreni što se nazire, nego doživljavati neprestani stres od predizbornih plakata što te prepadaju sa gotovo svakog sarajevskog drveta ili bandere.

Onda, prvi put ću kužiti piramide, a ne moram biti ni u Egiptu, niti uz Nil. Bez avionske karte i skupih aranžmana, tu, usred Bosne, piramide su bez mana!

Stižemo u Bosansku dolinu piramida. Dočekuje nas, glavom i bradom, Indijana Džons iz našeg sokaka. Na licu dr. Semira Osmanagića ne otkrivam nikakav znak koji nagovještava u koju me vrstu novinara smješta? Da li u one što ga već decenijama zasipaju pepelom, kamenjem i uvredama vrijednih sudskih sporova ili u znatiželjnike kojima će se sve samo kazati.

S vanjskih plus tridesetak Celzijusa uranjamo, kao komorati Alije Sirotanovića, sa šljemovima na glavama, u kilometarske tajne tunela drevnih civilizacija. Gotovo svaki korak nosi novu priču, novu informaciju koje kao iz rukava sipa dr Osmanagić. Ovdje već, za razliku od Međugorja, nešto osjećam, mirišem, naslućujem. Da li će me taj dojam pratiti do kraja?!

Za Bosansku piramidu Sunca dr. Osmangić kazuje da je najviša piramida na svijetu. Vrh joj je na 220 metara. Lakše mi je da mu vjerujem na riječ, nego onoj djeci što su me ubjeđivala da svake večeri u pola osam imaju susrete s Majkom božijom na jednom brdu iznad Međugorja. Bosanski Indijana Džons zapanjuje tvrdnjama da su hrvatski fizičari, a poslije i italijanski, finski, te srbijanski stručnjaci utvrdili postojanje raznih zračenja, elektromagnetnih polja, ultrazvuka i infrazvuka vještačkog porijekla na vrhu piramide.

Da li sam nešto osjetio? Čini mi se da jesam, ili sam podlegao sugestiji čudne družine koja je nastavila da upija kamene vibracije

Pravim se važan i primjećujem da kolege sa davnog Radio Sarajeva nisu uzalud napravili glavni antenski centar u Donjim Moštrama, kod Visokog. Znala su radio raja gdje će sa zrakama biti najmanje belaja.

Dok prolazimo jednim od polumračnih hodnika dr. Osmanagić zamoli me da pritisnem obližnji električni prekidač. Svjetlost ispuni polukružnu prostoriju punu ljudi koji su se poredali oko nekog velikog oblog kamena sa ispruženim rukama. Uvjeravali su me potom da osjećaju pozitivna zračenja iz tog kamena koja ih ispunjavaju pozitivnom energijom. Pokušao sam i ja jedno desetak minuta. Da li sam nešto osjetio? Čini mi se da jesam, ili sam podlegao sugestiji čudne družine koja je nastavila da upija kamene vibracije.

Poslije smo se zaustavljali na još nekim mjestima. Bilo je raznih čuda i iznenađenja. U podzemnim hodnicima kraljevstva piramida istraživača dr. Semira Osmanagića bivalo je sve više posjetitelja. Rijeke istraživača-amatera podsjećala je na nedjeljne gužve u Ferhadiji, sarajevskoj pješačkoj žili kucavici.

Iznenađenje toliko masovnom posjetom jačalo je utisak da Bosna i Hercegovina olako pušta još jednu priliku da postane još značajnija turistička meka u svijetu. Ne moramo više samo privlačiti ratovima i stradanjima. Uz Gospu koja je nematerijalni, religiozni magnet, imamo sada nešto opipljivo, kolosalno za oči i uši, dok vam ovdje neprestano sipaju da je gotovo sve što nas uče o drevnoj prošlosti pogrešno.

Teško se složiti s tim, kao što je teško i pobiti činjenicu da je, recimo, organski materijal nađen između ploča od kojih je građena Bosanska piramida Mjeseca star oko 12.350 godina.

Iznenađenje toliko masovnom posjetom jačalo je utisak da Bosna i Hercegovina olako pušta još jednu priliku da postane još značajnija turistička meka u svijetu. Ne moramo više samo privlačiti ratovima i stradanjima

Kada ti glava počne zvoniti od mora informacija koje bez imalo napora sipaju dr. Osmangić i njegova četa vodiča po podzemnim hodnicima i obližnjoj impresivnoj Dolini mira, još više ta zaprepasti saznanje da sve ovo oko tebe šljaka bez feninga društvene pomoći. Samoodrživi povijesni projekt postaje moćni perpetum mobile zahvaljujući sve jačoj rijeci svjetskih znatiželjnika.

I onda, usudim se pomisliti – vjerovali ili ne, senzacionalnim naučnim otkrićima dr. Semira Osmanagića, podržanim od istraživača kao što je Ahmed Bosnić – da se ostvaruju predskazanja onih malih vidilaca sa Gospom, koji su me davnih osamdesetih uvjeravali kako im je Majka božija kazivala da će se pojaviti čovjek što će donijeti sreću i razvoj ove zemlje.

Da li je to bosanski Indijana Džons nisam siguran, ali sto posto znam da to nisu ni ovi što nas proganjaju sa predizbornih plakata. Ili je to Novak Đoković koji se ukazao dr. Osmanagiću kao još veće otkriće nego što su visočke piramide. Đole sada sija jače nego cijela, mamutska Piramida sunca. Najviša piramida na svijetu.

DEPO