Jedna scena ga potresla: Aco Pejović plakao na snimanju filma “Toma”

Pjevač Aco Pejović je proteklih meseci u fokusu javnosti zbog maestralnih izvedbi pjesama Tome Zdravkovića u filmu “Toma”, koji govori o životu i radu legende kafanske muzike. Pjesma “Ponoć”, koja je naslovna numera filma “Toma”, definitivno je obilježila 2021. godinu, s obzirom na uspjeh koji je postigla, a Pejović je izvodi u duetu sa Suzanom Branković.

U razgovoru za „Novu“, pjevač otkriva svoje novogodišnje želje, a nezaobilazna tema je bio i njegov angažman na filmu „Toma“, koji je bioskopski hit 2021. godine.

Kaže da mu je drago jer je zahvaljujući filmu dobio novu publiku, ali da se nikada ne bi oprobao kao glumac.

Pjesma „Ponoć“ dostigla je ogroman uspjeh i postala veliki hit. Hoće li biti i dio novogodišnjeg repertoara?

– Mislim da hoće.

Mnogobrojna publika se složila da je glavni utisak filma „Toma“ emocija. Kako ste ga Vi doživjeli?

– Moje prvo gledanje filma je bilo gledanje radne verzije prije osam mjeseci. Zaplakao sam kada sam gledao. Pitaju ljudi: „Kako plačeš kada slušaš sebe?“ Kao da sam imao autopilota, slušao sam pjesmu i scene, nisam gledao i slušao sebe. Na par mjesta sam suzu pustio.

Kako je nastala pjesma „Ponoć“?

– Prvu verziju pjesme je uradio Tozovac, čovjek starog kova koji je takve pjesme pisao sebi i ranije. Sa Željkom se čuo, onda su radili dalje melodiju i druge strofe. Željko je uradio sjajan aranžman i vratio ga u staro vrijeme. Vjerovatno su ljudi i zbog filma i samog aranžmana doživjeli pjesmu tako kako su je doživjeli. Autorska pjesma je nastala za potrebe filma.

Kako je izgledao proces nastajanja pjesme „Ponoć“?

– U studiju je to bilo baš, baš teško. To je bio ljetnji period, Željko i ja smo bili na odmoru, bukvalno sam pjevao na telefonu i slao da bi se snimale scene. Poslije sam morao opet, da pratim Marića i kako on otvara usta.

Je li bilo teško pratiti Marića i uskladiti pjevanje s njegovom glumom?

– Ako ste gledali film, dok pjeva „Ispod palme“ za klavirom u kući dok sjedi, on sve vrijeme maše glavom. Onda sam morao i ja u studiju da mašem glavom da bismo dobili što vjerniju sliku.

Sve je više pjevača koji se oprobavaju u glumi. Da li biste Vi mogli sebe da zamislite kao glumca u nekom filmu ili seriji?

– Ne, nemam te ambicije, a i nisam neki glumac.

Može li se reći da Vam je film „Toma“ obilježio 2021. godinu?

– Apsolutno. Postoji dio publike koji ne sluša tu muziku i drago mi je da sam dobio dio publike koja nije ni znali šta radim, pa kada su odgledali film i sve to čuli, dobio sam i njih. To mi je posebno drago.

Imate tri kćerke. Da li i one možda gaje strast prema muzici?

– Srednja i najmlađa pjevaju sjajno. Idu na časove pjevanja. Samo se na tome završava. Nisam za to da budu estradne umjetnice i da im to bude poziv. Mislim da je to jako naporan posao za žene. Neka idu u školu, a pjesma neka bude za društvo i prijatelje.

Milutin Mrkonjić, koji je nažalost nedavno preminuo, bio je Vaš veliki prijatelj. Koju pjesmu je najčešće tražio da mu pjevate i kako ga pamtite?

– Volio je mene uvijek. Uvijek me je tjerao da mu pjevam „Violino, ne sviraj“. To mu je bila najomiljenija pjesma. Kad god se nađemo, tražio bi da mu otpjevam to, pa poslije toga može šta hoćemo dalje. Sjajan čovjek, sjajan lik, ja sam ga zvao ćale, volio sam ga i poštovao. Baš mi je žao što ga više nema.

Svaki doček Nove godine provodite radno. Kako ste proslavljali praznike kada ste bili mali?

– Svi smo čekali Novu godinu i Deda Mraza. Nekako su Nove godine ranije bile drugačije. Sada je to nekako mnogo drugačije. Tada su se klinci radovali svemu tome. Sada klinca od pet godina da pitaš, on kaže – Deda Mraz ne postoji, glupost. A nas su hvatali na razne fore.

Kakve su Vam želje za 2022. godinu?

– Zdravlje da Bog podari i ništa drugo.