“Ja sam opalila metak i ubila ga” Partizanka iz komšiluka otkrila svoj prvi ratni plijen, a onda je došla u Bosnu

Ove godine broji se 70 godina od završetka Drugog svjetskog rata. U partizanima se tada borila Tamara Zekulić, zadnja partizanka s Biokova koja je kao 22-godišnja djevojka je zajedno s braćom i sestrama otišla na Biokovo u partizane. Kad je zadužila svoju pušku “brodvejku”, javlja Vida TV, od nje se više nije rastajala.

“U partizane sam otišla 23. januara 1942. nakon ustanka u svom rodnom mjestu”, priča Tamara iz susjedne Hrvatske, koja se u razgovoru za Vidu prisjetila talijanske ofenzive na Biokovo u kojem je i ona ubila jednog Talijana.

“Dok sam bila na izvidnici primijetila sam Talijane kako se penju na Biokovo, bilo ih je tačno 110. Komandir je naredio da niko ne smije opaliti metak dok prvi ne dođe na gornju okuku. Uočila sam talijanskog oficira koji je podigao pušku i nanišanio prema meni, ali prije nego što je opalio metak, ja sam ga ubila”, započinje Tamara svoju priču.

Dobila sat za sjećanje

“Kako je on pao, nijedan Talijan nije došao da vidi šta je s njim, nego su svi počeli bježati na Biokovo. Čuli smo ga jedan-dva sata da jauče i zapomaže i kad smo krenuli u obilazak već je bio mrtav. Sjećam se da sam onda od štaba dobila njegov ručni sat kao sjećanje na taj događaj”, dodaje.

Nakon ofenzive na Biokovo, Tamara je krajem 1942. godine sa slavnim bataljunom Biokovaca “Josip Juranić” otišla u Bosnu, gdje pri formiranju Prve dalmatinske udarne brigade postaje borac 3. čete – 3. bataljona. Ubrzo su je vratili natrag na Bikovo gdje je preuzela niz dužnosti partijskog aktiviste na terenu između Brela i Baške Vode.

Na Biokovu se upoznala s jednim partizanom za kojeg se poslije i udala, a ranim jutarnjim satima 21. avhusta 1943. rodila je sina. Nakon pada Italije došli su Nijemci, a stanovnici tog područja su poslani u bijeg, prvo na Hvar, Brač, Vis, nakon čega su ih poslali Tamo je u pustinji El Shatta Tamara bila sekretar u rajonskom logoru “D”.

Bježala sa sinom u naručju

“Situacija je bila takva da nije bilo druge nego prihvatiti tu, pokupiti sina u naručje i u bijeg. Tamo je bilo preko 25 tisuća Dalmatinaca. Ali nekako kad smo došli tamo u Afriku, živjelo se mirno, nije bilo borbi. Jedino što je uvijek bila briga, kako je od kuće. To je uvijek nas pratilo”, kaže.

Nakon rata razvela se od muža, pa opet udala i dobila još tri sina. Za svoje dane u partizanima kaže da je Gradac uvijek bio ustaničko mjestu.

“Malo je bilo onih koji su bili na strani ustaša i Talijana, a poslije Nijemaca. Bilo je suradnika okupatora, ali velika većina je bila za partizane. Ljudi su prezirali oni koji su stajali uz ustaše, jednostavno je narod bio više za partizane i to je bila činjenica”, zaključuje Tamara.