Izraz lica mu je bio demonski, spreman da me ubije: Ispovijest žene koju je suprug mučio, ona je heroj

Nasilje nad ženama je problem o kojem koliko god pričali, imamo utisak da nije dovoljno, A svakodnevno se pojavljuju nove žrtve nasilja.

Novinarka srbijanskog Espresa stupila je u kontakt sa ženom koja je ispičala veoma potresnu ispovijest o nasilju koje je nažalost osjetila na svojoj koži. Sagovornica je radi sopstvene sigurnosti željela da ostane anonimna. Na svu sreću smogla je hrabrosti da se nasilniku suprotstavi i uspjela je u tome, pa zato danas živi normalan život.

Ovako ona započinje priču.

• Nalazila sam se kod kuće sa djetetom koje je bilo u krevecu, bila sam mokre kose i ležala u krevetu. U jednom trenutku suprug mi ulazi u sobu i u napadu bijesa skače na mene pa počinje da me guši, svom težinom je legao na mene te nisam mogla da reagujem.

To nije bio prvi put

• Historija nasilja je postojala prethodno, nije bio prvi put, ali je ovo možda jedna od najgorrih situacija u kojoj sam se našla gdje sam gubila kiseonik i već vidjela sebe iz neke “treće” perspektive. Nisam mogla ništa da preduzmem, samo su mi se trepavice kretale. U jednom trenutku kada je popustio sa davljenjem nekako sam uspjela da ga odgurnem koljenom i nogom šutnem u međunožje, njega je to zaboljelo i on se odbacio unazad. Kada sam se izvukla iz kreveta skočila sam do prozora, to je prvo što sam uradila, čak se više nisam ni branila od njega već sam otvorila prozor da dišem. Kasnije se on povukao, ja sam se zaključala u kupatilo da dođem sebi.

Na pitanje da li je nastavio sa maltretiranjem sagovornica iz Beograda kaže:

• Nije nastavio, jer mislim da on prosto nije bio svjestan ni prije ni poslije toga šta je uradio i da je to moglo kobno da se završi. Sjećam se da su mu oči bile krvave kao kod zvjeri, da mu je izraz lica bio bukvalno demonski kao da je bio spreman da me ubije. U tim trenucima vidjela sam da u njemu nema čovjeka, da nemam koga da molim niti da komuniciram.

Borba za život

• Zahvalna sam Bogu što u trenutku kada sam bila skoro pa gotova, on je popustio, pomislila sam na djecu i rekla sebi da moram da izdržim prvenstveno zbog njih jer sam prije svega majka. Moj udarac je bio instiktivan, nikada to nisam probala ni vježbala iz filmova znam, ali vjerovatno je bio djelotvoran jer ga je, čini mi, se bacio u razmišljanje šta je on zaista mogao da mi uradi.

Opisala je drugu situaciju i kako se osjećala kada se ponovo suprotstavila:

• Nisam se zaključavala u toaletu, jer je prethodno razvaljivao vrata tako da mi to nije bila opcija. Jednom kada me je napao i odgurao potpuno u kraj toaleta, djeca su bila prisutna, opet je nasrnuo rukama na mene, ali sam ga udarila šakom po licu u pokušaju da napravim distancu i da ga onemogućim da nastavi, tada sam mu polomila zub u samoodbrani. Kada sebe odbraniš osjećaš zadovoljstvo, jer nekako prevaziđeš sam sebe, ono što je djelovalo kao nemoguće ipak je moguće, a sa druge strane bila su prisutna i djeca i nekako imaš taj poriv da ih zaštitiš.

Ova hrabra Beograđanka za kraj je otkrila kakav je to osjećaj kada pobediš nasilnika, ali i sebe u trenucima kada postaneš žrtva.

• Kada se braniš ljudskost i čovječnost je na tvojoj strani i sva ta dobra energija, jer te neko napada na pravdi Boga, ti ne radiš ništa loše i kada se braniš zaista imaš ogromnu moć, samo treba dotle doći. Kada si žrtva prvo se izgubiš, pa primaš udarce i ne znaš šta ćeš, ali kada osjetiš tu moć ne dopuštaš na sebe.