Izlječenje ovisnosti o kockanju nije moguće, samo se održava njihova apstinencija

Procjenjuje se da u Bosni i Hercegovini trenutno ima između 35.000 i 60.000 ovisnika o kockanju, podaci su JZU Zavoda za bolesti ovisnosti Zeničko-dobojskog kantona. Kockanje se u našem društvu još smatra bezazlenim trošenjem vremena, što je doveliko i do velikog broja maloljetnih aktivnih kockara

Iako je maloljetnicima kockanje zakonom zabranjeno, istraživanje iz 2016. godine Udruženja za prevenciju ovisnosti NARKO-NE pokazuje da su mladi uzrasta od 13 do 17 godina imali iskustvo klađenja i to u prevalenciji od skoro 40 posto, dok je više od 50 posto roditelja ovih ispitanika znalo da oni idu u kladionice, odnosno da se kockaju.

Kao i kod svake ovisnosti, ne postoji opasnost da ćete postati patološki kockar ukoliko povremeno, bez da osjetite potrebu za tim, odigrate neku vrstu igara na sreću. Međutim, to je put kojim je i svaki ovisnik o kockanju krenuo. Kockanje ili igranje igara na sreću – kako to nazivaju oni koji siptome patologije kod sebe ili kod drugog pravdaju, dovodi do prekidanja međuljudskih odnosa, prekida brakova, hapšenja i dobijanja otkaza zbog već razvojene ovisnosti o kockanju.

– Osoba koja je ušla u patologiju, odnosno osoba koja je postala problematični i ovisni kockar, ona značajno zanemaruje sve svoje dotadašnje dužnosti. Tako, ako je osoba naprimjer u braku, on ne samo da nije nikakav muž, već je i muž od kojeg “boli glava”. Ako je zaposlen, on je jako loš radnik. On je i loš otac i loš sin. Zaposlen ovisnik vrlo brzo gubi posao, često čak upadaju u probleme zbog pronevjere novca, ukoliko radi na poziciji na kojoj ima pristup novcu. Oni jednostavno kradu. Patološkom kockaru se sve vrti oko kockanja i sve ono što je ranije bila njegova uloga i dužnost, on to apsolutno zanemari – objašnjava prof. Marko Romić, specijalista traumatske psihologije i voditelj Kluba liječenih ovisnika o kocki KLOK.

Romić već 12 godina radi sa ovisnicima o kockanju na principu izvanbolničkog liječenja, koje podrazumijeva stručnu pomoć i uzajamnu pomoć grupe, odnosno samopomoć baziranu na jednosedmičnim grupnim sastancima.

On pojašnjava da patološki kockari osim vječitih finansijskih problema imaju i primjetnu promjenu raspoloženja nakon stvaranja ovisnosti.

– Često su odsutni fizički, ali je primjetnija psihička odsutnost. Ovisnici o kocki često upadaju u materijalne probleme. To lahko primijete osobe u njegovoj neposrednoj blizini kao što su supruge, sestre, majke. Ako se radi o mlađoj osobi, onda ona počene uzimati iz kuće novac, a potom i stvari, a ako se radi o osobi koja je zaposlena, on nikad nema para – kazao je prof. Romić.

Laž je jedna od glavnih alata patoloških kockara, dok ih odlikuje i teško ili nikako ostvarivanje ljubavne veze ili braka.

Uvriježenost da je ova ovisnost “rezervisana” samo za muškarce, demantuju kladionice u kojima se sve češće viđaju djevojke i žene, što potvrđuje i psihoterapeut Romić. Kako ističe, do sada je u njegovom programu liječenja bilo devet žena, a trenutno su dvije – jedna mlađa djevojka i jedna žena srednjih godina i smatra da je to generalno sve češća pojava.

Liječenje patološkog kockara ili ovisnika o kockanju je održavanje njegove apstinencije jer potpuno izlječenje nije moguće. Sve ovisnosti, kao i ova, po definiciji i po svom karakteru su recividirajuće, što znači teoretski povratne, zbog čega ne postoji garancija da se osoba neće vratiti kockanju.

Marko Romić ima jednu grupu koju vodi uživo u Mostaru kojoj prisustvuju građani širom BiH i Hrvatske, dok pored toga održava i tri online grupe u kojima učestvuju ljudi sa prostora cijele bivše Jugoslavije zbog, kako ističe, malo prilika u regionu za pronalazak takve vrste stručne pomoći.

– Liječenje podrazumijeva uključenost porodice. Na tim sastancima mora biti član porodice ili ukoliko je ovisnik / ovisnica u vezi, njegova djevojka ili momak. Također, ovisno od osobe do osobe, nudimo pomoć psihoterapije koju ja radim. Ne postoji striktan period liječenja, ali ja imam običaj reći da kad neko napuni tri godine apstinencije, znači tri godine bez kockanja, onda što se mene tiče možemo reći: “Moglo bi biti nešto od njega”. Odnosno, tada imamo pravo nadati se i vjerovati da ta osoba neće više kockati. Međutim, to nije garancija. Nema niko pravo reći: “Ja sam nekoga izliječio”, iako ja sada imam stotine onih koji su kockali po 10-15 godina, a sada ne kockaju pet-šest godina. Niko ne može garantovati da se ta osoba neće u narednom periodu vratiti kockanju – kazao je prof. Romić.

Ove, kao i drugih ovisnosti ljudi nisu svjesni, negiraju postojanje problema što rezultira jako malim brojem odlučivanja samog ovisnika na liječenje.

– Do sada, po mojoj procjeni, u 12 godina rada sreo sam možda više od 900 patoloških kockara, a tek jedan posto je onih koji sami potraže pomoć. Oni prvo traže pomoć njihove žrtve, a to su najčešće njihovi supružnici, roditelji ili članovi porodice. Patološki kockari uopće ne vide problem iako su npr. neki dužni po više stotina hiljada maraka, oni i dalje smatraju da sami to mogu riješiti i da nisu u problemu – naglašava prof. Marko Romić, specijalista traumatske psihologije.

Faktor.ba