Izaslanica UN-a: Djeca iz BiH zatočena u Siriji su žrtve terorizma

Djeca državljana Bosne i Hercegovine, njih oko 60 koji su s majkama u Siriji zatvoreni u dva kampa više od tri godine, žrtve su terorizma i tzv. Islamske države, kaže specijalna izaslanica Ujedinjenih naroda za promociju i zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u borbi protiv terorizma Fionnuale Ni Aolain.

– Ta djeca nisu se odlučila tamo roditi. I apsolutno je bitno da brzo vratimo tu djecu. Jer svaki njihov dan tamo je dan kada su njihova najosnovnija ljudska prava povrijeđena – kaže Ni Aolain u intervjuu za Radio Slobodna Evropa(RSE).

Specijalna izaslanica boravi u BiH gdje je imala sastanka s predstavnicima vlasti, sigurnosnim agencijama, ali i osobama čiji su članovi porodica u Siriji, kao i osobama koje izdražavaju kaznu zbog terorizma, na osnovu čega će napraviti procjenu stanja ljudskih prava kad je riječ o borbi protiv terorizma.

Kao najveći izazov za sigurnost u BiH Ni Aolain vidi nedovršen proces mira.

– Morate postići mir, završiti posao mira kako biste spriječili buduće prijetnje. Da bismo spriječili terorizam i nasilni ekstremizam u BiH, mir mora biti postignut”, rekla je Ni Aolain.

RSE: Imali ste sastanke s institucijama i agencijama za provođenje zakona, koji su osnovni zaključci o stanju ljudskih prava i borbi protiv terorizma u BiH?

Ni Aolain: Dobra vijest je da BiH ima relativno nisku opasnost od terorizma. I to je važno priznati. Ali, također, je jasno, po mom mišljenju, da postoje neki izazovi u postkonfliktnom prostoru. A ti izazovi imaju implikacije na sigurnost. Najveća pojedinačna implikacija za sigurnost je neuspjeh da se osigura mir i to što tranzicijski procesi ne funkcioniraju.

Kada mir ne funkcioniše, kada ne uspijete uspostaviti prijelazne procese za koje ljudi razumiju da su se udaljili od sukoba, u takvim uslovima se dopusti rast ekstremizma i drugih vrsta nasilja.

RSE: Jedno od važnih pitanja, kada govorimo o ljudskim pravima i borbi protiv terorizma, jeste pitanje državljana BiH koji su i dalje zatvoreni u kampovima i zatvorima u Siriji, njih je prema dostupnim podacima između 120 i 140. Zanimljivo je da ste se tokom posjete BiH sreli s porodicama tih osoba. Možete li podijeliti ono što su vam oni rekli? Neki od njih godinama čekaju da im članovi porodica budu vraćeni u BiH.

Ni Aolain: Ja ću zadržati pravo na povjerljivost prema porodicama koje sam upoznala. Jer kao što znate, mnogim je porodicama teško govoriti. To je to, i sami mogu biti izloženi stresu kada govore u ime članova svoje porodice.

Ali susrećem porodice u mnogim zemljama čiji su državljani još uvijek u kampovima Al-Hol i Roj u Siriji. I ono što oni kažu je ono što i ja kažem – dovedite kući te osobe, članove porodice, posebno dovedite kući djecu, ovu djecu, ta djeca nisu odlučila tamo se roditi. Oni su žrtve terorizma.

Ta djeca su žrtve terorizma. Oni su žrtve “Islamske države”. I apsolutno je bitno da brzo vratimo tu djecu. Jer svaki njihov dan tamo je dan kada su njihova najosnovnija ljudska prava povrijeđena. Sada, za porodice, ono što je bilo jako teško, i ovo bih rekla bh. vlastima, porodice su vaši partneri, porodice će vam pomoći jer je to najuspješnija repatrijacija.

Mnogo je lakše kada uključite porodicu. Jer ako porodica ne radi sa svim akterima države od najranijeg trenutka, onda propuštate nešto, propuštate partnerstvo s porodicama koje će vam pomoći u integraciji.

RSE: Je li to učinjeno s prvom grupom bh. državljana koja je vraćena 19. decembra 2019. godine? Je li dovoljno uključena porodica i koliko je uspješan proces reintegracije?

Ni Aolain: Nije učinjeno s prvom grupom. Mislim da nije učinjeno. I to je jedna od stvari koju sam preporučila da vlada nauči za drugi put. Prva grupa je došla i vlasti kao da skoro nisu ni primijetile da dolaze. Ovo razumijemo. Morali bi brzo reagirati na hitnu situaciju. Ali sada imaju dovoljno vremena. Sada imaju vremena raditi s porodicama, sa zajednicama, a također i naučiti lekcije o stvarima koje prvi put nisu uspjele.

RSE: Da, imali su pune tri godine, reklo bi se dovoljno. Je li sad vrijeme za drugu repatrijaciju? Možemo li govoriti o tome?

Ni Aolain: Apsolutno.

RSE: Pa, zašto oklijevaju?

Ni Aolain: Mislim da smo imali dvije stvari. Imali smo COVID-19. Dakle, postoje neki razumni razlozi zašto je to bilo izazovno za vlade. Ali reći ću da su mnoge vlade prošle sedmice, recimo, vratile svoje državljane. Da. Prošle sedmice, Španija je vratila državljane, vidjeli smo da je Francuska vratila neke od svojih državljana. Vidjeli smo dok sam bila u Uzbekistanu da su vratili 500 ljudi. A prije toga smo moj tim i ja bili u Kazahstanu, kad su vratili 300 osoba.

Vidjela sam kako vlade vraćaju stvarno velik broj ljudi i rade to dobro. Ono što bih poručila BiH zapravo je da ste naučili neke stvari u posljednjih nekoliko godina, i imate neke sisteme koji su zapravo vrlo pogodni za integraciju. To je sjajno, ali morate vratiti ljude.

RSE: Jeste li pitali nadležne zašto se to ne dešava, Ministarstvo sigurnosti, što oni vide kao problem? Postoji plan, odnosno informacija o državljanima BiH u Siriji i Iraku koja je usvojena u avgustu 2022.?

Ni Aolain: To se treba dogoditi. Moj je izvještaj vrlo jasan. Prošlo je dovoljno vremena, trebamo dovesti te ljude kući. Trebaju nam i druge države, vrlo je jasno da će Bosni i Hercegovini trebati pomoć drugih država. I pozivam te druge države da pomognu i osiguraju da se omogući vraćanja kući.

Ali ono što bosanske vlasti mogu učiniti je da zapravo mogu raditi s porodicama. Neke su vlade, primjera radi, poslale izaslanstva u Siriju, u kampove, poslali su ljekare, stručnjake za djecu, naravno i sigurnost. Ti ljudi rade s državljanima kako bi pomogli u procjeni. I to je nešto što mislim da ova vlada može učiniti.

Kršenje Evropske konvencije, ali i Ustava BiH

RSE: Imate li kontakt s nekim od bh. državljana iz kampova, uglavnom je riječ o ženama i djeci? Ono što poručuju je da su uslovi sve teži, pitaju dešava li se išta s njihovim povratkom?

Ni Aolain: Moj tim, neću reći s kim komuniciramo, ali imamo kontakte s državljanima iz gotovo svih zemalja u kampovima. Znamo da je jako teško. Umrlo je jedno bosansko dijete. Moramo spriječiti to umiranje. Moj stav je tu jasan, ova djeca i njihove majke, i muškarci, bosanski muškarci, svi su proizvoljno zatočeni. Nije bilo sudskog procesa, nikakvog pravnog procesa.

Moj mandat, također, je utvrdio da uslovi u logoru zadovoljavaju prag mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja prema međunarodnom pravu.

To je kršenje Evropske konvencije. Ali to je, također, kršenje bosanskog ustava koji ima tu posebnu zaštitu za djecu.

Žive u šatorima, uglavnom, nemaju vode, hrane, skoro nikakve medicinske pomoći. I želim reći da sam stvarno posebno zabrinuta za dječake.

RSE: Ovdje mislite i na dječake koje, prema informacijama i bh. državljanki, ali i humanitarnih organizacija, pa čak su i kurdske vlasti koje kontroliraju kampove ovo donekle potvrdile, odvode ih od majki i zatvaraju u improvizirane zatvore s odraslima?

Ni Aolain: Da, bosanske dječake oduzete od majke. Zato bih željela da bosanske majke razmisle o svojim dječacima i da razmisle o tome šta bi značilo biti odvojen od svog dječaka koji ima deset, 11, 12 godina. I jedino što je ovaj dječak napravio je da je rođen kao dječak.

A zbog svog spola, doživljavaju ga kao prijetnju. Stoga mislim da imamo apsolutnu odgovornost zaštititi tu djecu. I nisu oni krivi što su tamo završili. I BiH, jer je ovo postkonfliktno društvo koje se bavilo složenim slučajevima, ovo društvo ima više resursa i kapaciteta nego većina da se nosi s ovom skupinom.

RSE: Dovođenje ovih osoba bi svakako spriječilo i dalju radikalizaciju u mjestima poput zatvora i kampova?

Ni Aolain: Apsolutno.

RSE: U izvještaju pominjete i posjet zavodima za izdržavanje kazne. Razgovarali ste s osuđenicima za terorizam. Možemo li malo razgovarati o ovome, jesu li njihova prava zadovoljena?

Ni Aolain: Dakle, moje općenito stajalište je da vidimo dobro poštovanje temeljnih prava, dajem jednu vrlo konkretnu preporuku vladi, ne postoje nacionalni preventivni mehanizmi za mučenje u zatvorima. I ovo je praznina.

I moje kolege iz UN-a su to već rekli, trebamo uspostaviti nacionalni preventivni mehanizam protiv torture i mučenja. Tako da se, ako postoji problem, zatvorenici mogu žaliti, znači da postoji učinkovit mehanizam za istragu i da će zatvorski službenici biti pozvani na odgovornost. Ovo još nemamo. I hitno je da se to uspostavi.

RSE: Prošle godine je jedan od osuđenih za terorizam Mevlid Jašarević, inače osuđen za napad na Ambasadu SAD-a, stupio u štrajk glađu, tvrdio je da njegova prava nisu zadovoljena, a traži da bude deportiran u Srbiju i tamo služi kaznu, kako bi ga porodica koja je u Srbiji, odakle je i on, mogla posjećivati?

Ni Aolain: Ne želim govoriti o tome, ne mogu govoriti o pojedinačnim slučajevima.

RSE: Uredu. Možemo li govoriti o tome – šta poslije zatvora. Što se događa nakon odsluženja kazne? Imamo slučajeve u BiH da su osuđeni za terorizam potpuno beznadni kada izađu. Teško nalaze posao zbog vrste krivičnog djela za koje su osuđeni. Ponekad se vraćaju “lokalnom” kršenju zakona, upuštanju se u kriminal u nedostatku mogućnosti? Koje bi bilo potencijalno rješenje za ovu situaciju?

Ni Aolain: Ono što mogu reći je da je, prije svega, ovo razlog zašto vam je potreban sistem uslovnog oslobođenja. Koliko god neko bio “uzoran zatvorenik”, radi sve što može u zatvoru, napreduje, ima terapije i uključuje se u klubove, šta poslije toga?

Nemaju podršku nakon što napuste zatvor, to je problem za ovu populaciju, ali i općenito, tako da je hitno, posebno za ove zatvorenike, da postoji proces uvjetnog oslobođenja, koji se ne odnosi samo na njihovo praćenje, već se zapravo radi o njihovoj podršci i omogućavanju da nađu posao.

Ovo je izuzetno važno, ako želite sigurnost, uspostavite uslovno oslobađanje, to će pomoći sigurnosti države i pomoći će zatvoreniku.

A što se tiče stigme, to je ogromno, ali opet, ovo je mjesto gdje vlada ima ulogu, kao i društvo.

Mnogi od ovih ljudi koji su otišli na strana ratišta su bili vrlo mladi. Mnogi od njih imali su, recimo to tako, složenu historiju prije nego što su otišli, uključujući nasljeđe sukoba u BiH.

Dakle, ovo je društvo koje je “apsorbiralo” ljude koji su počinili stvarno teške zločine ili ratne zločine, genocid, zločine protiv čovječnosti.

I ovo društvo mora prepoznati da ovu klasu zatvorenika ne možete smatrati izuzetnim kao ni bilo koga drugoga, u vašem je vlastitom interesu osigurati da oni budu integrirani i rehabilitirani.

RSE: Srbija i Kosovo, kao i Makedonija i Albanija, imaju slične probleme s građanima u Siriji i Iraku. Srbija do sada nije vratila niti jednog svog državljanina, za razliku od Kosova, koje je nekoliko puta vrlo uspješno provelo repatrijacije. Koliko dobro poznajete situaciju u tim zemljama? UN je pozvao zemlje da vrate svoje državljane, koje su najveće prepreke?

Ni Aolain: Nažalost, nisam bila na Kosovu, nemam procjene iz ove zemlje i stvarno ne bih željela davati detaljniju ocjenu. Ali vidjeli smo pozitivnu repatrijaciju, što znači da su zemlje i područja poput Kosova i Albanije vratile značajan broj. I te vlade ispunjavaju svoje međunarodne odgovornosti.

Imamo zapadne države koje imaju daleko više kapaciteta, koje ne vraćaju svoje državljane. I zato mislim da zemlje koje donose ove odluke moraju biti podržane od međunarodne zajednice, ali i da te zemlje stoje kao primjer zemljama koje ne ispunjavaju svoja ljudska prava, obaveze, zemljama koje imaju resurse, koje imaju sve kapacitete, i jednostavno i koji govore o ljudskim pravima i pravima djeteta u UN-u, a ne vraćaju svoje državljane.

RSE: Šta je sa Srbijom? Niko od državljana Srbije nije vraćen, a bilo je više apela porodica, ali i žena iz kampova?

Ni Aolain: Vrlo je jasno – u mom mandatu komuniciramo sa svim vladama, uključujući Srbiju, koja ima svoje državljane u ovim kampovima, i mi smo ih pozvali da te ljude vrate.

RSE: Ako gledamo malo šire, gdje su kritične tačke kada su u pitanju ljudska prava i borba protiv terorizma općenito u svijetu, ali posebno u Srednjoj Aziji i Africi, recimo?

Ni Aolain: Imamo niz mjesta gdje vidimo goleme izazove, ne samo terorizam, već sukob i terorizam dolaze zajedno. Sahelska regija, kao što vidimo Mali, Burkina Faso, te su zemlje zapravo u neuspjehu u rješavanju temeljnih sukoba stvorile uslove za terorizam.

To su mjesta gdje sam najviše zabrinuta da kada se ne bavite sukobom, ostavljate prostor za terorizam. I vidimo, naravno, Siriju i Irak kao mjesta gdje postoje ogromni izazovi. Imamo i dalje prisutne terorističke grupe, “Islamsku državu” i druge koji su još uvijek aktivni na toj teritoriji.

A mi nemamo cjelovito rješenje. Imamo 60.000 ljudi u kampovima na sjeveroistoku Sirije.

Ovo je humanitarna katastrofa. To je katastrofa za ljudska prava. To je sigurnosna katastrofa. Opet, to je ono što me jako brine. I mislim da vidimo zemlje poput Libije, zemlje koje su duboko destabilizirane ovom kombinacijom sukoba i terorizma.

RSE: Kakva je situacija u Afganistanu nakon dolaska talibana na vlast 2021.? Imate li saznanja što se dogodilo s osuđenima za terorizam od dolaska talibana na vlast? Generalno, može li se govoriti o ljudskim pravima?

Ni Aolain: Afganistan je izuzetno složen slučaj. I moj mandat je bio i ostaje stvarno angažiran u pitanjima u Afganistanu.

Imamo osobe koje je UN označio, odnosno stavio na popis terorista, u vladi Afganistana. Njih je 14 na UN-ovom popisu sankcija. Afganistan je također temeljni neuspjeh protivterorizma.

Proveli smo 20 godina u Afganistanu boreći se protiv terorizma. I može li nam iko ozbiljno reći da je uspjelo?

Odgovor je da nije uspjelo.

Tu je i temeljni problem s načinom na koji su se države i međunarodna zajednica suočile s izazovom terorizma u posljednjih 20 godina. Koristili su naizgled oštre sigurnosne i vojne taktike. Gledište mog mandata je da moramo učiniti nešto bitno drugačije ako želimo zaustaviti ove cikluse sukoba i terorizma.

Duboko smo zabrinuti zbog onoga što se događa u zatvorima, ženama i djevojkama, zbog humanitarne katastrofe u Afganistanu.

RSE: Moje posljednje pitanje je o Iraku, progon ljudi osuđenih za terorizam. Čitali smo o suđenjima optuženih za terorizam, članstvo u “Islamskoj državi”, koja su trajala po deset minuta ili manje, a ljudi su osuđivani na smrtnu kaznu ili kaznu doživotnog zatvora?

Ni Aolain: Da, ako su bili Evropljani. Ova su suđenja nepoštena, moj mandat je jasan da ne možete procesuirati slučajeve terorizma u deset minuta. Ne možete procesuirati slučajeve terorizma u kojima ljudi nemaju odgovarajući pristup pravnom zastupanju i u kojima postoji stvarna zabrinutost da su možda bili podvrgnuti mučenju, neljudskom i ponižavajućem postupanju.