Ivo Komšić: Bakir Izetbegović je u Livnu ”incidentnu izjavu” učinio političkim principom

Od Dejtonskog sporazuma do danas nitko tako jasno kao visoki predstavnik nije demistificirao vladajuće i nevladajuće politike u BiH, državne institucije i ustavno-pravno zakonodavstvo na kojima počivaju te namjere mnogih nevladinih organizacija, intelektualnu neovisnost i znanstvenost akademske zajednice.

Određujući se prema njegovim odlukama kojima je izmijenio dio Ustava Federacije BiH i Izborni zakon, cijela društveno-politička struktura se oglasila, iskazala i otkrila temelje svoga raison d’être-a i svoga djelovanja. Orkestrirano je napadnuta institucija OHR-a u BiH, njen visoki predstavnik i osobno Kristijan Šmit (Christian Schmidt).

Politička pozadina napada nije argumentirana raspravom sa samim Šmitovim dokumentom, hermeneutičkim analizama i protivurječnostima koje se u njemu nalaze, što dobar istraživač uvijek može pronaći, nego konstrukcijama i poželjnim značenjima. Moguće je da su njegove odluke mogle biti manje sporne i funkcionalnije.

Sukob etničkog i građanskog

Prikazivati ih, međutim, kao nazadak u odnosu na ono što imamo i što vladajuće stranke održavaju godinama je netačno, tendenciozno, populistički i neprihvatljivo. Želi se zadržati postojeće stanje.

Odluke visokog predstavnika samo su poslužile kao platforma na kojoj su se razobličile temeljne političke namjere koje se godinama prikrivaju iza već ustaljenih i prihvaćenih mistifikacija. A kada se mistifikacije prihvate i uporno ponavljaju postaju osnova javnog mišljenja i stanje kolektivne svijesti.

Godinama se vodi rasprava o sukobu etničkog i građanskog načela izgradnje društva i države. Na tom sukobu profitiraju političke stranke i njihovi lideri i što je najgore unose ga u narode i građane tako da se u BiH cijela društvena struktura reducirala na građansku i etničku (nacionalnu).

Ljudi se u BiH više ne razvrstavaju po znanjima i profesijama, nacionalno ili vjerski, čak ni po političkim pripadnostima, nego na ”građane” i njihove protivnike. Ne ulazeći u pojmovne i suštinske razlike društva i države, evidentno je da su pojmovi i njihova značenja mistificirani i u toj formi uvedeni u javnu diskusiju. Šmitove odluke su udarile u suštinu te mistifikacije.

U našoj političkoj percepciji i znanju, dakle kod onih koji su se stavili braniti građanstvo i očistiti ga od narodnog sadržaja, građanin je monada, a društvo skupina bez identiteta i sadržaja.

Građanin je, po njihovom mišljenju, jedinka koja je ispraznila sve svoje povijesne sadržaje i ostala samo mistificirana osoba iznad društva. Oni demonstriraju potpuno neznanje o nastanku građanskog društva, o pojmu građanina koji je temelj modernih država.

Dati dostojanstvo

Filozofi osamnaestog stoljeća pa dalje, koji su čovjeka htjeli kao ljudsko biće osloboditi, iščupati iz socijalne nejednakosti i podčinjenosti, dati mu dostojanstvo, učinili su ga građaninom države.

Da bi se prevladale socijalne, staleške, vjerske i običajne društvene razlike, država se formira kao nadstruktura na najširim pojmovnim određenjima čovjeka – na slobodi i jednakosti. Uz to, sloboda čovjeka obavezuje na odgovornost prema državi i njegova dužnost je biti suzakonodavac.

Ali takav građanin nije nikakva mistična kategorija, on nije iščupan i svoje životne sredine i svoje zajednice. On je kao takav pripadnik svoje etničke skupine, pripadnik svoje kulture, tradicije, vjere, svoje kolektivne svijesti. Njegovim građanskim određenjem niti jedan njegov sadržaj se ne briše.

Naši ”građanski nacionalisti” žele pobrisati sve društvene sadržaje koje građanin nosi sa sobom. Mistifikacija ide tako daleko da se građanin suprotstavlja društvenoj zajednici kojoj pripada do neprijateljstva.

Druga mistifikacija je etnička pripadnost koja ostaje zatvorena u svoju plemensku zajednicu, u svoje tradicije, svoj jezik i religiju i koja nije sposobna za državu jednakih i slobodnih ljudi.

Ona svoje pripadnike drži okovane u segmentirane strukture iz kojih se ne može izaći tako da je država uvijek privilegija jedne od tih struktura, bilo svjetovnih ili vjerskih.

Etnička svijest ne dozvoljava izdizanje do građanstva, do svijesti o slobodi i jednakosti svih, o jednakoj odgovornosti. Etnička svijest državu vidi samo kao etničku državu, državu jedne etničke zajednice. Za nju je građanska emancipacija čovjeka neprijateljska.

U etnički segmentiranim društvima pripadnici drugih zajednica, drugih kultura i religija su opasnost za vlastiti opstanak, oni su neprijatelji koje treba ili asimilirati ili uništiti.

Moć i privatno vlasništvo

chmidt je razorio obje mistifikacije. Svojim odlukama on je etničko pravo na izjašnjavanje utemeljio na građanskom pravu tako da nitko ne može imati etnički legitimitet ukoliko nema građanski legitimitet. Praktično to znači da nitko ne može predstavljati nacionalne interese u Domu naroda ukoliko ga građani nisu izabrali na izborima.

Također, on je demistificirao sve one koji su multietničnost kao uporišnu vrijednost be-ha društva uzdigli do svetosti. Određujući se prema njegovim odlukama, podjednako i ”građanski” i oni drugi nacionalisti, pokazali su da im je ova svetost samo floskula iza koje su pobrisali svaki sadržaj.

Oni su najednom taj temelj be-ha demokracije počeli mjeriti i prebrojavati, izračunavati nacionalne kvote u institucijama države, pretvarati narode u procente i manjine. Za njih demokracija nije najviši domet slobode i jednakosti čovjeka nego matematički postupak kojim se država i njena vlast dijeli količinski.

Sljedeća Šmitova demistifikacija je država, njena vlast i patriotizam. On je omogućio da na svjetlo dana izađe kako su to za ”građanske nacionaliste” i etnonacionaliste čiste apstrakcije. Oni su sami otkrili da im je država, s jedne strane, moć za sebe, s druge strane, njihovo privatno vlasništvo.

U oba slučaja radi se o totalitarnoj državi koja žrtvuje građane za njene ”više” interese, odnosno etničke skupine za vladajuću elitu. Schmidt je pokazao da je država konkretna i strukturirana od institucija vlasti u kojoj sjede predstavnici političkih stranaka, etničkih i građanskih.

Smisao države je interes njenih stanovnika, kako god ih strukturirali, građanski ili etnički. Taj smisao se ispunjava funkcionalnošću državnih institucija. Bit države je u njenim funkcijama. Stara je poslovica da nije važno da li je mačka bijela ili crna nego da lovi miševe.

Dakle, za državu kao najvišu instituciju i nije bitno tko ima vlast u njoj, bitno je da je ona u funkciji svojih stanovnika, svojih građana bez obzira na njihovu etničku pripadnost.

U funkcionalnoj državi izmireni su etnički i građanski interesi. Patriotizam je privrženost takvoj državi, a ne apstrakciji države. Takav apstraktni patriotizam samo je sredstvo discipliniranja građana i naroda, najblaže kazano za političko maltretiranje.

Temeljni problem države BiH i cijele njene državne strukture jeste nefunkcionalnost koja se raznim blokadama održava godinama. Rijetka smo zemlja u svijetu koja nije provela rezultate izbora i koja je imala istu vladu osam godina.

Zanimljivo je da političke stranke, one koje za sebe kažu da su građanske, nisu organizirale proteste pred stranačkim centralama koje su provodile blokade.

One su proteste organizirale kada je visoki predstavnik najavio mjere kojima će deblokirati vlast i koje će onemogućiti svaku buduću blokadu. Ovi protesti su se nastavili i pretvorili u hajku na visokog predstavnika koja je svoj vrhunac dobila na zasjedanju Vijeća sigurnosti UN-a u govoru be-ha ambasadora.

Etnonacionalisti su poslije Schmidtovih odluka izgleda shvatili da ne mogu dobiti ni svoju izbornu jedinici ni nove entitete. Postalo je jasno i njima da je u Šmitovim odlukama ugrađena politička volja međunarodne zajednice i da nema popuštanja.

Priključni pregovori

To što se hrvatski premijer isturio kao lokalni predstavnik te volje ne bi trebalo umanjivati značaj tih odluka. Naprotiv, to bi trebala biti nova poveznica be-ha politikama s međunarodnom zajednicom i konačan raskid s ruskim utjecajima. Međutim, ”građanski nacionalisti” ne posustaju, oni su sve glasniji.

Njihovi protesti i javni istupi dobili su dimenzije koje više nemaju nikakvu vezu s odlukama visokog predstavnika. To je možda i najznačajnija demistifikacija koju je on nehtijući proizveo.

”Patrioti”, ”građani”, ”nezavisni”, ”intelektualci”, ”slobodoumni” i ostali iz tih kategorija otkrili su svoje prave političke namjere i stavove koji su godinama prikrivani. Bijes protiv visokog predstavnika ubrzo se preusmjerila na međunarodnu zajednicu, zapadne vrijednosti i posebno na hrvatski narod.

U trenutku kada je EU otvorila vrata za priključne pregovore BiH, krenula je lavina na međunarodnu zajednicu kao najvećeg krivca za stanje u BiH. Odgovornost za nefunkcioniranje države prebačena je na institucije međunarodne zajednice kao da su one vladale Bosnom i Hercegovinom.

Napadana je institucija OHR-a koji nije koristio svoj mandat i koji nije skidao blokade. Kada je aktuelni visoki predstavnik to uradio označen je kao rušitelj našeg Ustava, kao onaj tko zaustavlja BiH na evropskom putu itd.

Ovi napadi su se zatim usmjerili na vrijednosti zapadnog svijeta, prije svega Evrope. U svojoj kampanji lider vladajuće bošnjačke stranke otvoreno je prikazivao te vrijednosti kao neprijateljske, imperijalne i pogubne za njegov narod.

To je bila dobra poveznica da se taj prst upre na Hrvate, na njihovo zapadnjaštvo i kršćanstvo. Kampanja nije usmjerena na HDZ, što bi imalo smisla i opravdanja jer ova stranka trideset godina radi na razgradnji BiH.

Demokratski potencijal

Kampanja ide pravo na narod, na njegov ustavni položaj, na suverenitet, na ravnopravnost, na pravo da baštini svoju kulturu i tradiciju. Protestna ”incidentna” izjava da je nedopustivo ”da jedan narod koji može stati u dva željeznička vagona (…) ima trećinu vlasti” evoluirala je i dobila jasnije političke konotacije.

Bakir Izetbegović je u Livnu na predizbornom skupu tu ”incidentnu izjavu” učinio političkim principom: ”Da 400 hiljada Hrvata iz BiH žive u Hrvatskoj dobili bi manje od desetine vlasti, a ovdje dobiju trećinu”.

Tako je u be-ha javnosti legitimirana ideja o Hrvatima kao nacionalnoj manjini. Ušlo se u fazu otvorenog prebrojavanja.

Da bi se brojevi učinili principom uređenja države mora se iz Ustava BiH i Federacije BiH pobrisati odredba o konstitutivnosti naroda. To je pravi smisao ideje o ”građanstvu” i ”građanskoj državi”.

”Moramo biti otvoreni. Katolička manjina upravlja muslimansko-ateističko-komunističkom većinom”, izjava je jednog od ideologa ”građanskog nacionalizma”. Ovakvu besmislenu sintagmu ne mogu sastaviti ni najbolji politički manipulatori i virtuozi. Ali to nije bitno.

Ona se slaže s Izetbegovićevim segmentiranjem građanstva iz građana prvog reda (Bošnjaka vjernika), drugog reda (Bošnjaka koji ne idu u džamiju, ateista i agnostika) i trećeg reda (pripadnika drugih naroda).

Politička poruka je jasna: Hrvati nisu ni narod, čak ni narodnost nego vjerska zajednica, ostatak prošlosti u BiH, društveni privjesak. Na ovakvoj nacionalističkoj ideologiji legitimirani su u javnim istupima stavovi o konstitutivnosti naroda kao ”genocidnoj odrednici”.

Ne želi se znati da je konstitutivnost institucionalno osiguranje ravnopravnosti naroda i da ta ravnopravnost nije stavljena u referendumsko pitanje 1992. godine tko zna kako bi referendum prošao.

Hrvati su listom izašli na referendum i odlučili o budućnosti BiH i svojoj budućnosti. Mora se znati da se nisu izjasnili za državu u kojoj neće biti ravnopravni bez obzira na broj.

Brojeve nisu uvažavali ni partizani kada su odlučili o sudbini BiH i njenim narodima na zasjedanju ZAVNOBIH-a. I oni su, kao komunisti, BiH utemeljili kao narodnu republiku. Danas oni koji se zaklinju u ZAVNOBIH žele izmaknuti upravo taj temelj Bosni i Hercegovini.

Ratnim zločinima koji su počinjeni ne može se pravdati brisanje odredbe o konstitutivnosti naroda. Haški sud je individualizirao krivice i skinuo odgovornost s naroda.

Kada su Hrvati u pitanju, tačno se zna tko je bio dio zločinačkog poduhvata i tko mu je bio na čelu. Podvaljivati to narodu je faktički nepriznavanje presuda Haškog suda i antidejtonsko djelovanje.

U cijeloj ovoj građansko-nacionalističkoj halabuci usmjerenoj na međunarodnu zajednicu, visokog predstavnika i Hrvate, postoji jedna nezaobilazna činjenica.

Bošnjaci kao narod, odnosno njihovo biračko tijelo, pokazali su da ne prihvaćaju taj narativ i ne žele ove distance. Oni nisu dali prolaz Bakiru Izetbegoviću u Predsjedništvo države i na vlasti ga mogu održati samo Čović i Željko Komšić svojom postizbornom kombinatorikom.

Iako je SDA relativni pobjednik na izborima to je tek četvrtina biračkog tijela, ne naroda. Narod ima demokratski potencijal i ne troši ga tako lako na nacionalizam. Nažalost, Hrvati i Srbi su još homogenizirani oko svojih etnonacionalističkih stranaka.

Odluke visokog predstavnika i podrška koju je dobio od međunarodne zajednice mogu biti osnova za približavanje suprotstavljenih politika. Visoki predstavnik može biti put ka EU, put koji ide preko Hrvatske i koji je on već trasirao.

U trenutku kada je EU odškrinula vrata za BiH, hrvatski premijer bi mogao biti, uz mudru i strateški osmišljenu politiku, partner a ne neprijatelj. On je bezrezervno podržao odluke visokog predstavnika i to je poveznica na koju se može povezati.

Neka on objašnjava HDZ-u zašto nisu dobili svoju izbornu jedinicu i zašto moraju odustati od trećeg entiteta. Neka im on objasni radi čega više ne smiju blokirati vlast u državi.

Kada to objašnjava neko drugi, onda je izdajica naroda. Možda nakon toga bude jasno i ”građanskim” i ostalim nacionalistima u BiH radi čega ne mogu dobiti svoj drugi entitet niti svoju totalitarnu kvazigrađansku državu.

Avaz