Ispovijest Žepčaka koji je pobjegao iz Ukrajine: Sve sam gore ostavio 

Žepčak Suvad Tutnjić prije 30 godina, samo nekoliko mjeseci prije početka rata u BiH, otišao je u Ukrajinu na radni zadatak, a prije nekoliko dana izbjegao je iz te zemlje u Bosnu i Hercegovinu kako bi spasio sebe i svoju porodicu.

Veoma zanimljiva, ali ujedno i tužna priča sa sretnim završetkom, mogla bi stati u knjigu autora Suvada Tutnjića koji je u 30 godina preživio dvije agresije, dvije invazije neprijatelja na kuću i sve ono što je gradio godinama za sebe i svoju porodicu. Suvad je nakon veoma teškog puta tek prije nekoliko dana stigao do svog brata. Iako je ostavio sve što je izgradio, sretan je što je sačuvao glavu.

Suvadova priča počinje odlaskom iz BiH u augustu 1992. godine kada je kao mladić radeći za zeničku stolariju otputovao u Ukrajinu na radni zadatak. S obzirom na to da je planirao ostati samo tri mjeseca, ponio je samo kofer osnovne odjeće, ali nedugo nakon njegovog odlaska počeo je rat u BiH.

S obzirom na to da situacija tada s tehnologijom nije bila dostupna kao danas, Suvad pet godina s drugim radnim kolegama s kojima je boravio u Ukrajini, nije znao šta se dešava u njegovoj zemlji. Pet godina poslije vratio se u BiH, ali potom i nazad u Ukrajinu gdje se ranije oženio s Ukrajinkom i izgradio porodicu i život.

“Živio sam, radio, nije Amerika, ali se radi i osigura za porodicu, automobil i stan. Sve je bilo dobro. Prije osam godina kada je smijenjen predsjednik koji je bio Putinov igrač započela su dešavanja na Krimu. Da je svijet tada reagovao kao sada, ovo se danas ne bi dešavalo. Međutim, tada je bio to Krim, a sada rakete padaju na Lavov koji je nekoliko kilometara od EU i NATO saveza. Međutim, smjenom tog predsjednika nastupila je demokratija u Ukrajini. Građani su mogli protestvovati na ulicama, utjecati na izmjene zakona, pa i u mnogim evropskim državama nije bilo demokratije kao u Ukrajini”, govori nam Suvad.

Dalje ističe da su Rusi tada 2014. godine, ali i danas došli s pričom da žele zaštiti ruski jezik, uništiti naciste, jednom riječju, iskrivljene slike i pogrešne ideologije.

“Nakon toga što su uradili i što rade, 97 posto ljudi je sada za Ukrajinu, a do jučer su bili za Rusiju. Jednostavno, uvidjeli su da Putinov plan ‘zaštite’ nema veze s vezom”, dodao je naš sagovornik.

Suvad je živio u Sjeverodonjecku, Luganskoj oblasti, koja je trenutno pod napadima i porušena. U razgovoru za Klix.ba kaže da nikada vojnika nije vidio na ulici te da tu nema nikakvog vojnog cilja, ali da grad gori.

“Sve sam gore ostavio. Novo auto je ostalo u garaži, kupio sam stan, žena je pokrenula posao, ali kada sve pogledam, izvukli smo živu glavu. Niko nije vjerovao da će se to dogoditi. Čak mi je i žena otišla u posjetu kod sina u Harkov da bi me nazvala u 4 ujutro i rekla da je krenulo. Pitao sam je šta je krenulo, odgovorila je granatiranje. Nisam mogao vjerovati dok nisam upalio televiziju i vidio zaista da je rat počeo”, dodaje naš sagovornik.

Od tog trenutka počeo je planirati evakuaciju sebe i svoje porodice. Tri bezuspješna pokušaja odlaska vozom prekidalo je granatiranje. Nakon poruke vlasti da po četvrti put krene ka stanici, otišao je, ali počele su padati nove granate. Sakriven u jednoj cijevi na željezničkoj stanici je proveo osam sati te se vratio do svoje kuće.

“Supruga je bila u podrumu zgrade sa sinom u Harkovu, a nakon dolaska naše teritorijalne odbrane izmješteni su na sigurniju lokaciju gdje su proveli još sedam dana. Ja sam uspio nekako doći do Dnjepropetrovske oblasti i preko volontera kojima sam platio uspio dovesti ženu i sina do sebe iz Harkova”, govori Suvad te nastavlja:

“Kada smo se tu sastali, planirali smo kako dalje. Ova oblast je u centru, na njemu bi se moglo sve završiti jer je strateški bitan, tu se nalaze kosmičke rakete NASA-e, veliki zavod. Otišao sam na željezničku stanicu, vidio sam da ima 10.000 ljudi. Panika me je uzela jer sam vjerovao da nećemo nikada otići. Imao sam prijatelja iz Olova u ovoj regiji, koji je ranije otišao, nazvao sam ga i on mi je rekao s obzirom na to da su putevi prohodni ka Poljskoj da uzmem auto njegove žene od punice i krenem s porodicom. Tako smo uspjeli pobjeći.”

Put prema poljskoj umjesto dan i pol, trajao je četiri dana. Svakih nekoliko kilometara benzinska stanica, čekanje po 2 sata u redu te samo 10 litara goriva u rezervoar. Od 17 sati nastupao je policijski sat te svi oni koji su vozili, morali su stati, skloniti se na sigurno te kasnije nastaviti svoje putovanje. Četiri dana poslije, stigli su na poljsku granicu.

“Dok smo došli do granice, izašao je onaj zakon da muškarci od 18 do 65 godina ne mogu izaći iz Ukrajine. Sin moj je imao bh. pasoš, ali nije imao ulaznog pečata u Ukrajinu. Prilikom izlaska iz Ukrajine graničarka je pitala zašto on nema pečat ulaska u pasošu? Rekli smo da smo ušli kada je krenula sva frka pa da su nam samo rekli da uđemo… Nasmijala se, sve joj je bilo jasno, prošli smo u Poljsku i odatle nastavili svoj put.

Suvadov sin je otišao u Krakov gdje mu je sjedište firme, a Suvad je sa suprugom krenuo u Žepče kod svog brata. Danas je u Žepču bori se birokratijom koja mu za legalan boravak u BiH duže od mjesec dana traži potvrdu o nekažnjavanju iz Ukrajine. Međutim, u svemu tome se bori još uvijek i nada se da će rat uskoro završiti.

“Kada sam otišao u Ukrajinu, nisam mislio da ću toliko ostati. Tako je Bog dao, sve se tako dogodilo. Glavno je da je čovjek živ. Ne mogu plakati, to neće pomoći. Vratit ću se gore, ako se i kada se smiri, vidjeti šta je ostalo, ali ne planiram ostati u Sjeverodonjecku. Neće se to tako brzo oporaviti, fabrike i gradovi su porušeni, mnogo je izbjeglica, dugo će trajati ovaj oporavak. Pokušat ću prodati sve što imam, što ostane, jer ne želim ostati u nepriznatoj njihovoj republici koju naprave, i pomjeriti se prema zapadu”, zaključio je Tutnjić u razgovoru za Klix.ba.