Ispovijest Abdulaha Sidrana: Bio sam u tunelu između života i smrti

Akademik Abdulah Sidran preživio je koronu i respirator. Večeras je gostovao u emisiji Pressing. Govorio je o svojim iskustvima s koronom, teško borbi s bolešću i konačnom pobjedom, planovima za budućnost…

Kako je rekao, stanje u kojem se nalazi ne može se nazvati zdravljem.

“Ljekari u svijetu iz dana u dan uče, pa su tu sotonsku pojavu – jer u istoriji planete nije bilo takve pošasti, shvatili su da nije pobijeđena korona onda kad je njen virus istjeran iz ljudskog organizma. Posljedice su takve da oporavak traje veoma dugo, ponekad se organizam ne može vratiti u optimalno stanje, pa se prva faza po najnovijim standardima zove akutni Covid. To je ovo što sam prošao. Ovo sad je produženi Covid i onda slijedi postcovid za kojega su već u svijetu napravljene specijalizirane klinike da se tu liječe“, rekao je Sidran.

U emisiji Pressing sa Amirom Zukićem rekao je da je preživio zahvaljujući svojoj volji, inatu, i jer je htio da bude prisutan. Istakao je i da danas ne želi da radi propisane tehničke vježbe za jačanje muskulature jer je ona uništena, pa on umjesto takvih vježbi izlazi po gradu. Kazao je kako smatra da je to za njegovu psihu djelotvornije i da se osjeća bolje.

Govorio je i o društvenim mrežama.

“To se u jeziku publicistike uvriježilo da se taj period u kome ljudi koji su preživjeli susret sa smrti, svi su opisivali kao boravak u tunelu, kako vide u tom tunelu svjetlo… Ja sam bio sve vrijeme, a to je trajalo četiri dana, u tome da nisam znao gdje se nalazim, ali sam imao svijest u kojem ništa nije imalo oblik tunela, ali jeste bila neka nadzemaljska atmosfera, omotač oko planete, i ja sam se u tom stanju propitivao i pokušavao voditi dijalog sa velikim svjetskim ličnostima i to mi je bilo bolno. Od toga sam patio: zašto je čovječanstvo, planeta krenula, je li morala krenuti putem samouništenja jer ovaj put ne može se drugačije nazvati ili je to moralo biti drugačije. Propitivao sam svoja znanja iz književnosti i sramio sam se u tunelu što ne poznajem afričku književnost, ostrvlja između Australije i Afrike. Valjda sam u toj nesvijesti ili djeliću svijesti nastojao ostati u stvarnosti, u životu, biti živ“, rekao je Sidran.

Ovog proslavljenog književnika i scenaristu koji je preživio respirator ljekari su nazvali fenomenom, a Sidran nam je rekao kako nije bilo realno da preživi, jer ima tri bajpasa, dijabetes, prebolio je dva karcinoma…

“To se pacijentima i porodici ne kazuje dok traje, međutim kasnije su meni kazivali da je to tako bilo. To su detalji koje nije korektno kazivati u javnosti, ali jeste činjenica da su oni mene hvalili da sam i u takvim nesvjesnim stanjima bio odličan saradnik.To je ekipa da čovjek i kad bi bio potpuno pomiren da odlazi, morao bi iz neke solidarnosti s njihovim naporima kazati pa neću se predati kad oni ovako oko mene… Ko pogleda izbliza, shvati da su ljekari zbilja – nije ni fraza ni lijepa rečenica koju smo u ratu kazivali o herojima u bijelome – to je doslovce heroizam, napor. Kad su me ispraćali kazao sam svima njima: ‘Vi ste genijalni izvršioci Božije volje’“, istakao je.

Kazao je i kako su mu u posjetu dolazili i nobelovac Orhan Pamuk i njegov lični doktor Sait Bilgin za koga je rekao da je “anđeo po prirodi” i da je svakoga jutra iz Istanbula linkom se priključivao na kolegij u Općoj bolnici. S obzirom na to da je Turska godinu dana ranije počela borbu s Covidom, ljekari su poštovali njegova iskustva i njegova riječ je bila jača i usvajana, kako je rekao Sidran, te mu se i ovaj put zahvalio.

Akademik je za N1 govorio i o ljudima koji ne vjeruju da korona postoji te potcrtao da je to strava. “Možemo misliti šta god hoćemo o njenom porijeklu, ali da ne postoji… Da naglasim da se više niko ne smije na taj način odnositi prema toj ogromnoj nevolji, niti faktori po medijima ne smiju sebi dozvoliti da pomažu tome”, naglasio je.

Abdulah Sidran je gostovao u Pressingu prije više od dvije godine gdje je rekao kako je tada nakon brojnih operacija njegov život u sudijskom vremenu. “2008. godine ja sam imao operaciju srca, bio sam otpisan, a doktor Kacila je došao, zatekao fascikle, anamneza pacijenata, a ja sam bio u rasporedu za subotu, a dr. Kacila je rekao da bi on intervenisao u redoslijedu ‘da pokuša Sidrana iščupati iz Azrailovih ruku’. To sam zvao sudijska nadoknada i tada sam izašavši razumio šta su moji poslovi i šta je bila ideja onoga koji upravlja našim životima i to sam prepoznao“, ispričao je Sidran te dodao kako u ovome slučaju sa Covidom-19 nije mogao biti optimist.

“Azrail se ne može dva put predomisliti, a kad se već to dogodilo, onda sam ja danima i dok sam tamo bio, i do dana današnjeg, odgonetnuo šta je to, koji je to viši cilj. Ne radi se o meni nego nešto što moram prepoznati i izvršiti. Prepoznao sam dvije vrste razloga: jedno je moja supruga i dvoje djece koji bi u slučaju da ja skiknem ostanem na penziji od 200 maraka, što bi bilo pregrubo prema mojoj gospođi koja je imala pretežak život. Drugi aspekt sam u mojim kreativnim sposobnostima sam tražio – nije dobro da to kazujem i ako Bog da snage, već imam saradnike, putanje“, naveo je.

Rekao je kako još mora uraditi jedno veoma važno književno – umjetničko – kulturno djelo, kao i da ga ima, te da ga samo “valja metnuti u rernu”. Istakao je da bi to bio opšte kulturni interes države BiH i naših naroda.