Iranac Adel sa maloljetnim sinom ostao u obećanoj zemlji BiH: Kada nisam imao ništa, davali ste nam pune kese

Kroz Bosnu i Hercegovinu na godišnjem nivou prođe oko 34.000 migranata, a svi uglavnom imaju zajednički cilj – kroz “game” u bolji i sigurniji život.

Suočeni s preživljavanjem, glađu, hladnoćom, nepoznatim i opasnim krajevima, brzo ostaju goli i bosi.

Takve uslove je preživio i Iranac Adel Jalali sa svojim maloljetnim sinom. Preživio, ostao, dobio posao i čeka državljanstvo Bosne i Hercegovine. Ovo je priča o životu u njegovoj obećanoj zemlji Bosni Hercegovini.

Prije šest godina napustio je domovinu s koferom ličnih stvari u jednoj ruci i s rukom maloljetnog sina u drugoj. London je želja i zadnja stanica jer tamo živi njegova sestra, ali kartu u jednom smjeru nije kupio. Osim toga da je mnogo kilometara pred njim i da ih mora preći kroz različite države – ništa nije znao.

“Znam da je Bosna tranzit za dosta migranta. Zato su migranti uvijek u Bosni što bliže granici, blizu Hrvatske, Slovenije, Italije… Zato dolaze ovdje, onda 3-4 dana hodaju šumom da bi stigli do granice”, priča za Federalnu Adel Jalali.

Strah od nepoznatog i bolovi su bili stalno prisutni. Kaže, njemu je bilo teško kao čovjeku, ali mnogo teže kao ocu. Njegov sin Sedžad, koji je tad imao šest godina, razbolio se, a Adela je najviše mučilo što nemaju ni za lijek, a kamoli za slatkiše koje dječak želi. Njihovu borbu su pomagali mještani naselja Vikići koliko su mogli, a Adel to ni danas ne zaboravlja.

“Kad sam išao do kioska, svi su me zvali i davali mi pune kese… Došao sam do kioska – nisam kupio ništa, a dobio sam sve za Sedžada: čipsove, sokove. Vratio sam se kući, a još je pola marke bilo kod mene u džepu. Neću ovo zaboraviti.”

U “game” s djetetom, ipak, ne može. Ostao je. U Iranu je završio dva fakulteta i odlučio je prvo tražiti azil kako bi mogao raditi u Bosni. Nakon pasoša, dobio je posao i oženio se. Sad radi u prihvatnom kampu. Kaže, sretan je jer s drugim izbjeglicama priča o svojoj sudbini i napokon vidi svoje dijete nasmijano.

“Mogao sam i ja tako živjeti: tri puta hrana, doktori, apoteke, dobiješ odjeću… Ali neću. Želim biti svoj. Oni svi samo razmišljaju o Njemačkoj, Italiji, Francuskoj… Svaki dan im ponavljam da samo razmišljaju pozitivno i bit će pozitivni”, ističe Jalali.

Postoje mnoge adrese na svijetu i mnogo ugodnije lokacije od one na kojoj se nalazite, kažu naši sagovornici, ali je, ipak, najvrednija ona na kojoj stanuje mir, ona stalna adresa doma kojem se vraćate na kraju svakog dana.