Ima se, može se

Sa svakim novim izvještajem koji sadrži podatke koliko smo hiljada tona voća i povrća iz uvoza pojeli u prethodnom periodu i koliko smo za to platili svaki razuman čovjek u ovoj zemlji ne može da s gorčinom ne uzdahne i da se ne upita čemu služe i šta rade desetine općinskih i gradskih službi, kantonalnih i entitetskih ministarstava za poljoprivredu.

A s njima i stotine hiljada nas koji, umjesto kod komšije poljoprivrednika, na najbližoj tržnici, u prodavnicama snabdjevenim domaćim voćem i povrćem, kupujemo grah iz Egipta ili paradajz iz Turske. 

Nikoga ne čudi što uvozimo ananas ili banane, mada ih, osim iz Ekvadora, kupujemo prepakirane iz Hrvatske i Slovenije, ali da jedemo jabuke iz Poljske, paradajz iz Turske, orahe iz Ukrajine ili suhe gljive iz Kine, e to se već može smatrati prvorazrednom sramotom, glupošću i općom društvenom katastrofom.

Jer upravo to nam govore podaci Vanjskotrgovinske komore BiH, koja je precizno izračunala da smo za uvoz jabuka i krušaka prošle godine dali blizu 16 miliona KM, nešto više od 16 miliona koštao nas je paradajz iz uvoza, po desetak miliona smo dali za orahe, odnosno lubenice i dinje, 8 za gljive, a za šest i po miliona KM uvezli smo nekakve smrznute mješavine povrća. Ima se, može se. 

Svaki dobar domaćin, a ne ministar s pomoćnicima, kabinetima, agencijama i savjetnicima, znao bi na kraju godine sabrati da na uvoz hrane trošimo stotine miliona maraka, koje bismo već na početku naredne mogli usmjeriti u domaću poljoprivredu. Tako bismo smanjili zavisnost od uvoza, milione ostavili kod kuće, imali puna skladišta, obradili zapuštenu zemlju i bili sigurni u kvalitet onog što jedemo.

Svaki građanin ove zemlje nikada, a pogotovo ne u ovako teškim vremenima, ne bi smio zaboraviti da se samo s proizvodom s oznakom 387 u svojoj potrošačkoj korpi može i ima pravo nadati boljem životu.

Sve učestaliji komentar u Bosni “Ko nas je kleo, nije dangubio” čini se nekako najprimjerenijim.

Avaz