Ima li kraja ludilu

Šta su kriva djeca? Koliko je poremećen taj um, kakva je to narav, kakva minuta, crna ili žuta, šta se mora toliko monstruozno probuditi u čovjeku da ubije dijete od dvije godine. I to sjekirom.

Dijete koje je počelo tek da živi. Malo, veselo, nevino. I šta je ono krivo da bude brutalno utučeno sjekirom?!

Šta su vidjele oči oca, čovjeka koji je sjekirom ubio svoju djecu? A sve to je planirao… Zašto smo postali toliko bolesni? Ima li više kraja ovom ludilu, u šta se pretvara nacija? Zašto je Tuzlanski kanton postao svojevrsni centar monstruoznih zločina i ko je zakazao? O čemu više da pričamo, pišemo, upozoravamo. Žene i djecu brutalno ubijaju… I svaki put isto.

Nikad više, istrošena je floskula. Nikad više, a za godinu je ubijeno 14 žena! Ubijena su i dvojica muškaraca, brutalno, u Gradačcu.

Zašto, kako? Ljubomora, ludilo. Nizama, Emira, Amra, doktorice Alma i Azra…. I što je najžalosnije, bit će zaboravljen i ovaj zločin preko noći. Hoće li se čekati novi zločin!? O ovom užasnom, brutalnom, stravičnom pisat ćemo još dva dana. Puniti stupce, portale… Tražiti krivce.

Kome više? Šta država i institucije rade? Gdje su nam komšije, zašto smo se svi zatvorili, otuđili, postali bolesna Facebook nacija?

Daj samo objavi slike na Instagramu, pokaži da je sve uredu. A među četiri zida horor, drama, patnja… I kada pukne, već je kasno. I već je u ovoj državi odavno kasno, odavno je pet do 12. Ali je pitanje – gleda li iko na sat.

Zločini se redaju, nikad gori, nikad užasniji. Kome da pišemo, kome da govorimo? Upozoravamo. Ko čuje i ko gleda u zemlji bolesnih ljudi. A ne možemo reći ni kriva je policija. Zašto je kriva? Što je otac i suprug došao iz Njemačke, kupio sjekiru, otišao do stana i uradio šta je uradio. Tu malo ko može pomoći. Može porodica koja je morala i trebala znati za problem. Morala, a je li!?

Miralem Aščić