Humanitarni narod

Direktor Elektroprivrede Republike Srpske Luka Petrović rekao je 27. maja ove godine da struja u manjem, ali boljem entitetu neće poskupjeti. Sedam mjeseci kasnije Petrović je demantovao samoga sebe, ali je stvar pokušao da spasi resorni ministar i drveni advokat vlasti Petar Đokić koji je rekao da nije poskupjela struja, nego mrežarina. Nije brucoš, nego Pero upisao fakultet! Ali, to i nije toliko bitno.

Oni koji su trošili 500 kilovata, plaćaće ubuduće 77 maraka; oni kojima bi sat stao na 600 kilovata, moraće da izdvoje 93,8 maraka; oni kojima sat okrene do 700 kilovata, počastiće državu sa 110,6 maraka; ako neko pretjera, pa mu kazaljka ode do 800, na sunce će sa 127,3 marke; oni rijetki koji pregone i koji dođu do 900, 1.000 ili, ne daj bože, do 1.500, kešnuće 144, odnosno 160,7, odnosno 392,3 marke. Ali, ni to nije bitno.

Opozicija će i dalje deklarativno osuđivati poskupljenje struje. Tvrdiće da je to novi udar na građane, objaviće dva ili tri saopštenja u kojima će pozvati nadležne institucije da preispitaju ovakvu odluku Regulatorne komisije za energetiku RS-a, tražiće od vlasti da se uzme u pamet i da ne tovare na novčanike građana više nego što su buđelari građana kadri podnijeti (a odavno nisu kadri ponijeti ni petinu onoga što trenutno podnose), ali ni to nije bitno.

U ponedjeljak će cijena goriva pasti za dva feninga, u srijedu će narasti pola marke. U utorak će hljeb biti dvije marke i petnaest feninga, u četvrtak će biti dvadeset feninga skuplji. U srijedu će deset jaja koštati četiri, a u nedjelju i cijelih sedam maraka. Kila krmetine (žive vage) prošle godine bila je dvije i po, sad je pet i po maraka. Svi će reći da je to nedopustivo, da nema živa roba koji to može da izdura, ali niko neće učiniti ama baš ništa da se to popravi. Ni jedne ni druge ne svrbi, jer oni ni hljeb, ni jaja, ni meso ne kupuju za svoje pare. Ni to, naravno, nije bitno.

Vlada Republike Srpske kasni dvadeset dana sa isplatom naknade za višečlane porodice, naknade koja je uvršćena u set Vladinih mjera neposredno prije izbora. U trezoru nema para ni za subvencije za stambene kredite za mlade bračne parove. Ali je najavljeno da će plate u javnom sektoru uskoro rasti pet, a penzije za 13 odsto. U međuvremenu je Vlada Srpske namjeravala da se emisijom obveznica zaduži 20 miliona maraka, ali je uspjela da dobije samo pola traženog iznosa. Za drugu polovinu nije bilo interesenata. Što dovoljno govori i o Vladi i o obveznicama. Nije bitno, dabome.

Bosna i Hercegovina je dobila status kandidata za Evropsku uniju. Dodik je, kao i uvijek, sumnjičav. Dok ne vidi pare. Kad vidi pare, biće bolje volje. Ako nema para, a ima stranaca, džaba je krečio. I CIK i Vijeće naroda Republike Srpske. Evropski džeparac na koji Dodik računa je dvadeset milijardi. Evra, ne maraka. Sve drugo je, kaže Dodik, šarena laža. Kao što je šarena laža naknada za višečlane porodice. Ili borba protiv poskupljenja. Ali, ako bude evropskih “evara”, možda bude nešto i za narod. Ali ne mnogo, jer narodu mnogo i ne treba. Taman toliko da ne može da galami. Ili da drži motku u rukama. Nije bitno svakako.

Šta je bitno? Bitno je da što prije saznamo koliko ovaj narod ima koža i koliko koža treba da mu oderu i osole prije nego što ga zaboli i prije nego što shvati da se i njega nešto pita. Ovakav narod bi svaka vlast poželjela. Može s njom kako hoće, šta hoće, a kako stvari stoje – i dokle hoće. Ne postoji ama baš ništa što bi ljudima ovdje smetalo. Hljeb tri marke? Može, samo nemoj da nam oni u Sarajevu melju brašno. Mlijeko pet maraka? Daj, samo nemoj da mi se oni iz Banje Luke miješaju u jogurt i u pavlaku.

Nevjerovatna je surovost sa kojom sva tri konstitutivna i ostali trpe sve što im rade bezlične osovine zla. Da su na kamen sjeli, i on bi jadan pukao nakon četiri godine. A ova “trska koja ne misli” trpi istu bandu četvrt vijeka. Dvadeset i pet godina. Pet godina manje ili više. A svaka njihova je kao deset običnih. I treba da nam naplate struju sto maraka po kilovat-satu. Nemoj slučajno da nam Peri Đokiću ili Luki Petroviću zafali za novih sto kvadrata u Londonu ili u hercegovačkom zaleđu. Nama je dovoljno što nas oni brane. Od čega? Od nas samih.

Oslobođenje