Hoće li novi vođa Sirije održati obećanja ili pasti pod pritiskom?

Kada sam napustio London prije skoro dvije sedmice nakon što je pobunjenička koalicija zauzela Alep – fascinantna pobjeda zasjenjena onim što je uslijedilo poslije – mislio sam da ću izvještavati iz grotla rasplamsanog rata, piše na početku svog teksta urednik BBC-a.

Grupa poznata kao Hajat Tahrir al-Šam, odnosno HTS, čistila je sve pred sobom, ali sam pretpostavio da će se režim boriti, jer to nije prestajao raditi čak ni kad je počeo gubiti uporište u godinama prije nego što su Rusi intervenirali 2015. godine bombardujući sirijska sela i gradove te ih pretvarajući u ruševine.

Skoro deceniju kasnije, bilo je očigledno da su ruski, iranski i libanski saveznici Bašara al-Asada morali rješavati druge sukobe.

Ipak, iako se režim mučio s nevoljnim regrutima, uvijek je mogao pronaći Sirijce spremne da se bore i poginu, čak i na vrhuncu rata nakon 2011. godine, kada su pobunjenici kontrolirali veći dio Damaska izvan centra grada i put prema Bejrutu.

Mnogo puta sam posjećivao te ljude na prvoj liniji fronta. Mnoge od najefikasnijih jedinica vodili su oficiri iz Asadove vlastite alavitske zajednice. U Alepu, oko 2015. godine, jedan alavitski general dijelio je čaše savršeno destiliranog araka, sipanog iz flaša u kojima se nekada nalazio Jack Daniel’s.

Ponosno je govorio da arak, alkoholno piće od anisa popularno širom Bliskog istoka, potječe iz Asadovog porodičnog rodnog mjesta u brdima iza luke Latakija. Ispred je njegova jedinica tukla po istočnom dijelu grada pod kontrolom pobunjenika.

Nisu svi oni bili alaviti. U Džobaru, distriktu na rubu centralnog Damaska, jedan kršćanski oficir lojalan Asadu iz Sirijske arapske vojske poveo me je kroz tunele koje su iskopali ispod ruševina kako bi napadali pobunjenike. Govorio je kako su i pobunjenici kopali tunele te kako bi se ponekad probili jedni kod drugih, ubijajući se u mraku. Mladić je imao raspelo istetovirano na zapešću i još jedno koje mu je visilo oko vrata. Govorio je o tome kako mora braniti vlastitu zajednicu od džihadističkih ekstremista na drugoj strani.

Moj instinkt o borbenom duhu Asadove desetkovane grupe lojalista nije mogao biti pogrešniji. U subotu, 7. decembra, otišao sam na spavanje nakon što sam čuo da je pao Homs. Kada sam se probudio, Bašar al-Asad je već bio na putu za Rusiju, a pobunjenički borci počeli su slaviti na ulicama Damaska. Ispalili su više metaka u zrak iz slavlja nego iz bijesa na Asadove lojaliste, koji su bježali da spase živote.

Vidio sam kolonu sa stotinama automobila na granici s Libanom, punih razočaranih, poraženih ljudi i preplašenih porodica. Vojnici su odbacivali uniforme i oružje, ne ispalivši nijedan metak, te odlazili kući. Asadov režim se raspao, izjeden korupcijom, okrutnošću i brutalnim nipodaštavanjem života Sirijaca.

Čak ni Asadova vlastita alavitska zajednica više se nije borila za njega.

Zbog toga sam u četvrtak navečer ove sedmice, umjesto da se skrivam od granata i metaka na ledenoj ulici Homsa ili Hame, kako sam očekivao, hodao po mramornim hodnicima predsjedničke palače u Damasku zajedno s Ahmedom al-Šarom, de facto vladarom Sirije.

On se odrekao uniforme i zamijenio ratni pseudonim, Abu Muhamed al-Džolani, svojim pravim imenom. Mnogi Sirijci sumnjaju u njegovu tvrdnju da je zamijenio svoja stara džihadistička uvjerenja tolerantnijim oblikom sirijskog vjerskog nacionalizma. Istina je da je raskrstio s Al Kaidom 2016. godine, nakon duge karijere džihadističkog borca u Iraku i Siriji.

Međutim, kao što sam otkrio u Asadovoj palači, Ahmed al-Šara, visoki, rječiti muškarac u ranim četrdesetim godinama, nerado ulazi u detalje objašnjavajući kakvu to Siriju želi. On ostavlja dojam izuzetno inteligentne i politički vješte osobe. Kao i mnogi drugi vješti političari, često ne daje direktne odgovore na direktna pitanja. Negirao je da želi da Sirija postane bliskoistočni Afganistan.

Talibani, kaže on, „vladaju plemenskim društvom. Sirija je potpuno drugačija.“

Novi vladari Sirije poštovat će njenu kulturu i historiju. Kada sam ga pitao hoće li žene imati slobode na koje su navikle, rekao je da je 60 posto studenata na univerzitetima u Idlibu, njegovom uporištu, žene. Ali izbjegao je odgovoriti na pitanje o obaveznom hidžabu za žene. Damaskom kruže glasine o bradatim borcima HTS-a koji naređuju ženama da pokrivaju kosu. Ukazao sam mu na to da je izbila velika svađa na društvenim mrežama nakon što je jedna žena zatražila da napravi selfi s njim i navukla kapuljaču preko glave dok je pravila fotografiju.

Konzervativci su kritikovali Al-Šaru zato što je pristao pozirati sa ženom koja nije član njegove porodice. Liberali su njenu kapuljaču doživjeli kao mračno predskazanje budućnosti Sirije.

Ako ga je ovo pitanje iritiralo, nije to pokazao.

„Nisam je prisilio. Ali to je moja lična sloboda. Želim da se fotografišem na način koji meni odgovara. Nisam je prisilio. To nije isto kao da imate zakon koji se primjenjuje širom zemlje. Ali postoji kultura u ovoj zemlji koju zakon mora poštovati.“

Al-Šara se pozivao na činjenicu da su mnogi Sirijci, i ne samo u većinskoj zajednici sunitskih muslimana, pobožni. Mnoge žene nose hidžab. Poenta je u tome, rekli bi sekularni Sirijci, da može postojati izbor. Za pola stoljeća Asadove vladavine, Sirijci su razvili strategije preživljavanja koje su često podrazumijevale skrivanje vlastitih osjećanja i činjenje onoga što se od njih očekuje. Šokirani, nervozni, sekularni Sirijci pokazivali su mi snimke na telefonima masovnih molitvi ispred univerziteta kada su se studenti vratili tamo prošle sedmice.

Da li je to bila, pitali su se, iskrena pobožnost ili su mladi radili kako im je rečeno jer je tako bilo tokom cijelih njihovih života? Sve će to, rekao je Al-Šara, biti pitanje za novi ustav o kojem će odlučivati vijeće pravnih stručnjaka. Kritičari Al-Šare ističu da, kako stvari sada stoje, on bira ko će ući u odbor za koji tvrdi da će pisati nove zakone, uključujući i novi ustav. Ahmed al-Šara je najviše želio govoriti o ugnjetavanju naroda od strane starog režima.

„Sirijski problemi su mnogo veći od pitanja za koja se vi raspitujete. Polovina stanovništva je protjerana iz Sirije i nasilno raseljena iz njihovih domova.

„Gađali su ih burad-bombama i nenavođenim glupim bombama, i imali su više od 250 hemijskih napada. Mnogi Sirijci su se utopili u moru pokušavajući pobjeći u Evropu.“

On priznaje da Sirijci nemaju šanse za stabilizaciju ili obnovu zemlje ako sankcije ne budu ukinute.

Sankcije su u početku bile usmjerene protiv Asadovog režima. Zadržati ih, rekao je, značilo bi odnositi se prema žrtvi isto kao prema njenom ugnjetavaču. On negira da je grupa koju predvodi teroristička organizacija, kako je to trenutni stav UN-a i većine najmoćnijih zemalja svijeta. Posjete stranih diplomata ukazuju na to da je promjena i sankcija i terorističkog statusa moguća. Bio je jasan kada sam ukazao na to da su mu diplomate rekle da će promjena tog statusa ovisiti o dokazima da će održati obećanje o poštovanju prava manjina i vođenju inkluzivnog političkog procesa.

„Ono što je meni važno je da mi sirijski narod vjeruje. Obećali smo sirijskom narodu da ćemo ih osloboditi ovog zločinačkog režima, i to smo učinili. To je ono što mi je prvo i jedino važno.

„Ne zanima me mnogo šta će o nama govoriti u inostranstvu. Nisam u obavezi dokazivati svijetu da ozbiljno radimo na zaštiti interesa našeg naroda u Siriji.“

Tokom protekle dvije sedmice, čuo sam kako mnogi Sirijci govore da žele da budu ostavljeni na miru dok pokušavaju obnoviti zemlju.

To zvuči kao pusti san.

Rat je uništio veći dio zemlje, ali i oduzeo Siriji njen suverenitet. Bašar al-Asad postao je klijent Irana i Rusije, a iz zemlje je pobjegao kada su oni prestali pružati podršku. SAD se nalaze na sjeveroistoku, kako bi lovile ostatke Islamske države i štitile kurdske saveznike. Turska kontroliše veći dio sjeverozapada i ima vlastitu miliciju koju predvode Arapi.

Postoje nagovještaji da Turci, koji imaju bliske veze s HTS-om, pripremaju nove napade na sirijske Kurde, koji imaju bliske odnose s kurdskim separatistima u Turskoj. Izrael, trenutno agresivniji nego što je bio godinama, najviše je iskoristio vakuum moći u Siriji.

Nastavlja bombardovati ostatke državne vojne infrastrukture i zauzimati novu sirijsku teritoriju kako bi je dodao Golanskoj visoravni koju drži pod okupacijom od 1967. godine. Izraelci, kao i uvijek, opravdavaju svoje postupke samoodbranom.

Specijalni izvjestilac UN-a za Siriju, Geir Pedersen, rekao mi je da su izraelske akcije „neodgovorne“. Dodao je da Izrael ne smije djelovati na način koji bi mogao destabilizirati ovaj „veoma, veoma krhki tranzicijski proces“.

Ahmed al-Šara zna da ne može suprotstaviti moći Izraela uz podršku SAD-a.

„Sirija je iscrpljena od rata, bez obzira na to je li Izrael jak ili ne. Sirija mora ojačati i razvijati se. Nemamo planove za agresiju prema Izraelu. Sirija neće predstavljati prijetnju Izraelu niti bilo kome drugom.“

Agenda Ahmeda al-Šare je pretrpana. Sirija je razorena, a on kaže da želi da njegova zemlja zacijeli i ponovo oživi. Međutim, suočava se s brojnim izazovima koji bi mogli njegov zadatak učiniti nemogućim. HTS nije jedina oružana grupa u Siriji, a postoje i one koje žele uništiti njegovu administraciju u povoju. Neprijatelji HTS-a iz mreže Islamske države mogli bi pokušati destabilizirajuće napade.

Želja Sirijaca za osvetom prema Asadovim ubicama – i samom bivšem predsjedniku – mogla bi eskalirati u destruktivni javni bijes ako HTS ne uspije pokazati da će pravda sustići one koji su tako dugo tlačili narod. Ahmed al-Šara ispravno doživljava Siriju kao ključnu tačku Bliskog istoka.

„Sirija je važna zemlja sa strateškom lokacijom, veoma uticajna u svijetu. Pogledajte samo kako je Amerika prisutna na jednoj strani, Rusija na drugoj, a regionalne zemlje poput Turske, Irana i Izraela na trećoj.“

On smatra da je to razlog zašto bi vanjski svijet trebao pomoći Siriji da se oporavi.

To je, međutim, i razlog zašto moćne države možda neće dozvoliti da se to dogodi.