Hiljade radnih mjesta manje: Tragični ostaci prijeratne industrije

Početkom devedesetih u opštini Šamac u punom kapacitetu je radilo 14 fabrika i najmanje pet velikih preduzeća koji su zapošljavali preko 10.000 radnika u okruženju.

Gotovo sve fabrike bile su na području grada tako da su oblikovale nekoliko „poslovnih zona“, a jednu od njih čini potez od pet fabrika u nizu od „Meboša“ do Šamačke industrije tekstila „ŠIT“, piše CAPITAL.

Pogoni ovih pet fabrika duge su gotovo kilometar i pravi su primjer propasti industrije Šamca u kojem se nekada proizvodilo sve – od hrane, odjeće i namještaja do traktorskih kabina i avionskih dijelova.

Fabrika „Meboš“ osnovana je 1946. godine kao sreska radionica koja je za nekoliko decenija postala drugi najveći proizvođač bojlera i stiropora u bivšoj Jugoslaviji u kojem je radilo preko 800 radnika.

„Meboš“ je osamdesetih izvozio bojlere i na američko tržište, a u jednoj epizodi spomenuo ih je i čuveni komičar Sajnfeld.

Tokom rata i nakon „Meboš“ je poharan, a uprkos brojnim najavama oživljavanja i pokretanja proizvodnje od strane investitora iz Slovačke – otišao je u stečaj 2005. godine.

Na „Meboš“ se nadovezuje fabrika za preradu drveta i proizvodnju namještaja „Budućnost“, bivša „Montaža“ čiji su radnici neumorno radili u tri smjene da bi proizveli sav namještaj i zadovoljili ogromnu potražnju.

U istom dvorištu je bila i fabrika „Stil“ koja je istim tempom proizvodila stilski namještaj, gotovo isključivo za inostrano tržište, pa je često teško razlikovati koji pogon pripada kojoj od ove dvije fabrike.

I jedna i druga bile su u sastavu čuvenog „Šipada“ i zapošljavale su oko 1.600 radnika.

Pogoni ovih fabrika kasnije su prodati lokalnom privredniku Marjanu Mišiću koji je proizvodnju namještaja „Nova forma“ i na kratko podsjetio ovaj grad na ono što je bio nekad zaposlivši na nekoliko godina više stotina radnika.

„Nova forma“ i danas postoji, ali u obimu proizvodnje nije ni u tragovima onoga što su nekada bili „Stil“ i „Mladost“.

Četvrti u nizu su tragično zapušteni pogoni industrije „Tekstilac“, nekada čuvenog proizvođača muških i ženskih odijela.

I ona je zapošljavala nekoliko stotina radnika prije rata, a nakon devedesetih prodata je grupi privatnika bliskih „socijalistima“. Danas pogoni ove fabrike zjape gotovo prazni i do krajnosti zapušteni.

Niz od pet fabrika zatvara nekadašnja trikotaža „Mladost“, osamdesetih preimenovana u „ŠIT“, što je trebalo da znači Šamačka industrija tekstila, ali je zbog neprikladnog značenja na engleskom jeziku neposredno prije rata dobila ime „Šiteks“.

Ova fabrika proizvodila je tekstil za domaće i inostrano tržište, a zapošljavala je preko 650 radnika. Nakon rata prostorije i pogoni su opljačkani i poharani.

Po gradu se i danas priča da su prije desetak godina postojali zainteresovani kupci koji su planirali otvoriti pogon za pakovanje cigareta, ali da je priča propala zbog nerealnih zahtjeva lokalnih vlasti.

Osim ovih fabrika, u Šamcu se i danas vide zapušteni ostaci prerade poljoprivrede „Hranaprodukt“, automobilskih stakala „Uniglas“, zatim proizvodnje pletenog namještaja, odnosno „Korpare“, „Utve“ koja je pravila čelične konstrukcije i avionske dijelove, kao i „Mastera“, „Veleprometa“, „Mljekare“, „Toplane“, „Bosanke“, „Agroprometa“ i drugih.

Katastrofalne poplave koje su 2014. godine poharale ovaj grad nisu nanijele toliko štete koliko su uspjeli napraviti „uspješni privrednici“ prije nje. Nesnosni smrad i strah od širenja zaraze nakon povlačenja rijeke Bosne u korito bili su jedini razlozi zbog kojih su zapušteni pogoni koliko-toliko očišćeni od nagomilanog smeća.

Capital