Haris Burina zaplakao sjetivši se očevog pisma: ” Stari hvala ti što si me naučio da je seljak opasniji od atomske bombe”

Haris Burina je bosanskohercegovački filmski i pozorišni glumac, jedan od omiljenijih. Rođen je 1963. godine u Zenici, odrastao je tu, odlazio i ponovo se vraćao. Iako je po profesiji glumac, u Ognjenoj zemlji pokazao je da je čovjek od krvi i mesa. Pustio je suze nakon prisjećanja pisma koje mu je otac poslao dok je Haris boravio u Francuskoj, a roditelji u Bosni i Hercegovini.

“Roditeljima sam u ratu slao novac, lijekove i hranu. Jedne prilike sam poslao paket preko Francuske agencije i onda mi se vratio isti paket. Ja sam mislio da je gotovo sve, međutim moji roditelji su iskoristili taj isti paket, a u tom paketu j između ostalog bilo jedno pismo od oca i majke. Otac mi je kada sam diplomirao u gimnaziji kupio Dostojevskog, stavio je u taj paket i Dostojevskog i Ćorkana i Švabicu”, prisjeća se Haris.

Paket je bio težak, mislio je da se radi o nekom užasu, ali postalo mu je jasno kada je otvorio paket i pročitao pismo.

“Rečenica na početku pisma je otprilike glasila: Dragi sine oprosti, ne možemo ti ništa odavde iz Bosne poslati, ali ovo što mogu šalje ti tvoj tata i mama”. Prisjetio se Burina kroz suze.

Na vrhu paketa, iznad dostojevskog bio je Andrić, “Ćorkan i Švabica” i istog trenutka se prihvatio dramatizacije, a po samom povratku iz Francuske napravio je na maternjem jeziku. 21. januara 2011. godine izašao je sa premijerom, a ove godine će igrati 200. izvedbu.

Haris Burina: “Stand-up rade budale”

“To je monodrama, glumci najbolje znaju kako je teško igrati monodramu. Malo ko se usuđuje, ove budale što rade stand-up, to je druga priča. Za to ne moraš ni biti glumac, pričaš viceve i doviđenja, prijatno. Znamo vrlo dobro da  je u glumačkom esnafu najteža forma izražavanja  biti sam na sceni i igrati monodramu. Pritom ako igraš Nobelovca, onda si se dobro uvalio i valja to opravdati.”

Odnos sa ocem bio je prepun emocija, za šta su dokaz emocije koje nije mogao sakriti. Kada mu je otac premio oprostio se od njega pjesmom “Laku noć stari”.

“Laku noć stari je pjesma koju je Sula napisao svom ocu kad je umro. Tu praktično nema nikakve razlike u emociji. Ja sam je samo prisvojio na svoj način. Ta sahrana je bila veličanstvena, obzirom da sam ja njemu držao govor rekao sam u datom trenutku:

“Tata hvala ti iznad svega što si me naučio da je seljak opasniji od atomske bombe.”

“Ti ljudi su to shvatili, nisam mislio na seljaka koji radi na zemlji. Mislio sam na primitivca koji dođe u grad i očekuje da se grad privikne njemu. Kada to grad neće da učini on je uporan. On će ne znam kako doći do nekih pozicija. Onda će krenuti da kroji svoju politiku u tom gradu i na kraju će krojiti politiku tog grada.”

O KANAL/Oslobođenje