Hamed je izgubio 25 članova porodice: Bivše komšije mu zlostavljale i ubile i kćerku

Prvo su 10. maja 1992. godine ubili Mustafu, glavnog imama u Bratuncu.

Tjerali su ga da pije alkohol – rakiju pa pivo. On je odbijao. Tjerali su ga da se prekrsti. I to je odbijao. Polijevali su ga alkoholom, tukli, i na kraju ubili. Bio je prva žrtva u Bratuncu, a nakon njega, naše nekadašnje komšije Srbi, ubili su još 86 civila Bošnjaka, od kojih je 25 članova moje porodice – kaže Hamed Ramić iz Bratunca (selo Hranča), sada sa stalnom adresom u Sarajevu.

Ramiću je, kako je već pisao Faktor, u posljednjem ratu 20. maja 1992. godine ubijena, tada 22–godišnja kćerka Hamedina. Prije toga je silovana. Hamed otkako je pronašao kćerkine kosti i sahranio je u Sarajevu 2005. godine, i saznao ko su njene ubice i silovatelji, više od dvije decenije, bori se za pravdu – da napokon odgovaraju za ono što su počinili. Ne samo ubice njegove kćerke, već i njegovih komšija, ali i ostalih članova porodice Ramić.

– Godine 2004. je bila ekshumacija, a 2005. uhapšeni su Mirko i Miloš. Bili su u zatvoru u Doboju. Nakon prvostepene presude osuđeni su na 18 i 17 godina. Nakon drugostepene presude, kazna im je smanjena na 12 i 13 godina. Mirko je nakon toga pobjegao u Srbiju, jer se nije osjećao krivim, a za sve je okrivio Zorana. Još uvijek je u Srbiji. A Miloš, on je prihvatio da leži kaznu – 12 godina u Foči. Još uvijek je u zatvoru. On je na drugostepenoj presudi rekao da su glavni krivci Miloš i Najdan koji su navodno, kako je on rekao, dobili nalog da pohapse i pobiju sve civile Bošnjake – ističe Hamed.

Međutim, kako podcrtava Hamed, još četverica od šest, koje on tuži, nikada nisu odgovarala za zločine.

– Miodrag je pobjegao u Srbiju, krije se kod Beograda, Novak je preko Drine prešao u Ljuboviju gdje je sa svojim bratom otvorio kafanu, Mirko se krije od Rume do Valjeva. Najdan i Zoran žive u Bratuncu. Najdan je imao suđenje za Hranču i Glogovu, i osuđen je samo za paljenje kuća na 3,5 godine. Za ubistva ništa. A hvalio se svojoj rodici Beloj kako su uspjeli ubiti i protjerati sav narod. Etničko čišćenje je izvršeno u ta dva sela – dodaje Hamed.

Početkom novembra tužbu je podnio na Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu.

– Još uvijek čekamo odgovor, i nadamo se da će biti pošteniji od naših sudija – naglašava Hamed.

Njegovo selo Hranča danas je gotovo pusto, vratilo se, kako kaže, oko 50-tak ljudi.

– Našu zemlju su jedno vrijeme Srbi obrađivali pa su prestali. Zemlja je vraćena u posjed prijeratnim vlasnicima. Ali, ko bi se želio vratiti. Ti zločinci su ubijali kako su stigli. Išli od kuće do kuće, i koga nađu ubiju ga. Žene su kamionima transportovali za Tišću, odatle su pješke išle u Kladanj, pa su ih naši ljudi zbrinjavali. Tako je i moja žena. Imali su prostorije za silovanje u Bratuncu. Silovali su i žene od 70 godina, a kamoli djevojke od 15. Njihov je bio cilj što više pobiješ, veći si Srbin – ističe Hamed.

Dodaje da se rijetko koji Srbin protivio ubijanjima, i svim monstruznim dešavanjima ratnih 92. – 95, iako su prije rata imali korektne komšijske odnose.

– Stanko je bio jedini Srbin koji se protivio, komšiji Aliji je rekao da moraju ići, da ga on pušta da bježi kuda zna. Ovo je Srbiji 13 put da vrši agresiju na BiH. To je počelo sa carom Dušanom 1350. godine kada je došao da opljačka Bobovac, Kraljevu Sutjesku i kralja Tvrtka. Ali nije uspio, izgubio je vojsku i jedva spasio glavu. U svakom ratu Srbi su ubijali Bošnjake, a mi smo uvijek bili miroljubiv narod. Ja sam naučio lekciju da im više ne mogu vjerovati. Zato hoću da napišem knjigu u kojoj će biti svi dokazi šta i kako se dešavalo. Hoću i moram zbog svojih unuka, ali i svih ostalih da znaju šta ih možda čeka, i da budu na oprezu – poručuje Hamed.