Hafiz i genetičar o svojim ciljevima i životnim izazovima: Nermin Đuzić niže uspjehe na vjerskom i naučnom putu

Nermin Đuzić iz Lukavca (29) tokom ramazana bio je jedan od šest hafiza koji su učili tradicionalnu mukabelu u srcu Tuzle. 

S druge strane, Đuzić je magistar genetike i bioinžinjeringa, a trenutno je i na doktorskom studiju iz oblasti farmakogenetike. On je jedan od onih jedinstvenih ljudi koji uvijek gledaju ka naprijed, ne dozvoljava da ga sputaju poteškoće koje iskrsnu na putu i svojom upornošću dolazi do svakog cilja koji zacrta.

Postizanje balansa

Đuzić je spojio nauku i vjeru, a kako je postigao balans između njih, govorio je za “Dnevni avaz”.

– Ja ne bih rekao da vjera i nauka isključuju jedna drugu, jer i u samom Kur’anu ima mnogo ajeta koji potvrđuju nauku. Naprimjer, činjenice koje je nauka otkrila u moderno doba Kur’an je već ranije naveo, samo što se to odmah nije razumjelo. Recimo, u 19. stoljeću moderna embriologija potvrdila je razvoj ploda u maternici, a to je sve opisano u Kuranu 1.400 godina i ranije – objasnio je Đuzić.

Istaknuo je da njemu vjera služi kao odmor. Kada se umori od naučnih putovanja i poduhvata, odmori dušu uz vjerske aktivnosti i popravi raspoloženje.

– Nauku sam zavolio još u srednjoj školi, a posebno genetiku. Farmakogenetika je došla kroz posao. Radim za jednu stranu firmu na razvijanju određenog testa, pa sam mnogo naučio u laboratoriji i kroz praksu. Kod nas je ta oblast jako slabo zastupljena pa je cilj mog doktorskog studija istražiti potencijal uvođenja farmakogenetike u naš zdrvastveni sistem – ispričao je Đuzić.

Magistrirao genetiku, sada na doktorskom studiju. Facebook

On je od malena odgajan u vjeri, a u osnove ga je uveo njegov otac, stoga nije iznenađujuće što je i nastavio učiti o njoj. Međutim, i na tom polju ambicioznost ga je vodila još dalje.

– Generalno sam u svemu ambiciozan, u obrazovanju sam maltene došao do kraja, eto na doktoratu sam, a tako je bilo i s vjerom. Tu je sve išlo svojim prirodnim tokom. Kad sam savladao prve korake, učenje sufare, pomislio sam šta je iduće i onda sam i tu poželio da idem do kraja – kazao je Đuzić.

Potrebno je, dodaje, mnogo truda, odricanja, živaca i svega, ali najviše treba strpljenja i konzistentnosti, što je u njegovom slučaju bio ključ uspjeha.

Više truda

Međutim, on se odmalena nosio i sa životnim iskušenjem u vidu blagih poteškoća u finoj motorici, ali posebno naglašava da ga to nikad nije omelo, niti je dozvolio da ga definira.

– Ne bih puno u detalje, ali ja smatram da to nije vrijedno mnogo pažnje i nikad nisam htio da se po tome etiketiram, više sam želio da ljudi vide moj trud. Možda sam zbog ovog u nekim stvarima morao uložiti duplo više truda, ali meni to ne smeta, vodim se Kur’anom – da Allah, dž. š., vidi svaki trud i nagrađuje. Jedino je bio problem u osnovnoj školi, kada bi djeca reagovala na različitost i nekad su znali biti surovi, izrugivali me i podsmijevali, to je bio izazov za premostiti, ali hvala Bogu, od srednje škole pa nadalje nisam imao nikavih problema. Ljudi imaju i teža iskušenja, dožive teške gubitke, obole i mislim da su oni inspirativniji. Nikad nisam htio da moje manje fizičke poteškoće budu u prvom planu – zaključio je Đuzić.

Upornost je ključna

– Ja sam hifz učio s dosta prekida u rasponu od 10 godina. Prve stranice sam napamet naučio u trećem razredu gimnazije i učio nepunu godinu, pa prestao i sve tako. Bilo je uspona i padova, prekida i nastavaka i zato je valjda ta upornost bila ključna. Balans sam postizao tako što kad doživim prezasićenje u jednom, okrenem se drugom – kazao je Đuzić.