Hadžić: Zašto plaćamo poreze?

U posljednje vrijeme dobio sam dosta poruka i komentara na temu – šta sve od poreza plaćamo državi. Još konkretnija pitanja su, gdje taj novac na kraju završi, kako se troši i šta se dešava sa svim onim milijardama maraka koje političari trijumfalno spominju s vremena na vrijeme kada govore o „rekordnim naplatama poreza“. Kako to da imamo rekordne naplate poreza, a nemamo rekordni skok u rastu penzija, plata i generalno standarda građana.

Pokušat ću što jednostavnije objasniti sistem oporezivanja u Bosni i Hercegovini, zašto i koje sve poreze ubire država. Neki podaci će vam biti interesantni, neki iznenađujući, a neki možda i šokantni. O tome političari rijetko pričaju, jer se statistika gotovo uvijek koristi samo za djelomični prikaz stvarnog stanja. Prilikom iznošenja podataka o porezima, uglavnom se u javnosti spominju pojmovi poput direktnih poreza i indirektnih poreza, iako većina čitatelja i ne zna šta koja od tih kategorija uključuje. Dodatno, nadležnost za poresku politiku je podijeljena, tako da imate neke na državnom, neke druge na entitetskim nivoima, a opet u Federaciji imate i situaciju da entitet ima nadležnost za pojedine poreze u smislu određivanja visine stope, a novac ide kantonima i općinama.

Znam, većini ekonomista je sve to konfuzno, a da ne govorimo običnim građanima, ali najjednostavniji način za objasniti koje vrste poreza imamo jeste podijeliti ih na poreze na rad i poreze na potrošnju. Putem poreza na rad, država uzima novac od vaše zarađene plate. Najveća zabluda je da je vaša zarađena plata ona koju dobijete na ruke, što naravno nije istina. Vaša zarađena plata je ona koja uključuje i izdvajanja za penzije, za zdravstvo i druge doprinose i poreze. Država prvo uzme sebi, a vama šta ostane. Nedavno je profesor Miodrag Zec iz Beograda odlično opisao ovu pojavu na način da je „kod nas rad jeftin samo u smislu plate, ali je skup kroz poreze i doprinose“.

Kako bih objasnio ovu rečenicu profesora Zeca, uzet ću jednu platu iz privrednog sektora u Federaciji BiH. Ako ste kao radnik dobili platu od 600 maraka na ruke, vi ste ustvari zaradili 1.013 maraka! Ostatak ide državi kroz razne doprinose i poreze. Pored 600 maraka koji su ostali vama, državi ste dali 211 maraka kroz doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje, 151 marku kroz doprinos za zdravstveno osiguranje, 18 maraka kroz doprinos za osiguranje u slučaju nezaposlenosti i 33 marke za porez na dohodak. Sve navedene kategorije čine kategoriju poreza na rad, što ustvari čini rad jeftinim u smislu plate, a skupim kroz poreze i doprinose.

Ako ste mislili da je tu kraj oporezivanju i uzimanju od države, onda ste se opet prevarili. Čak i kada dobijete tih 600 maraka koje ćete trošiti na osnovne životne potrebe, tu nije kraj oporezivanju. Sada na scenu stupaju porezi na potrošnju. Za PDV ste svi čuli i plaćate ga gotovo svugdje u radnjama. Kada kupite hranu za sebe i svoju porodicu, odete frizeru, natočite gorivo na pumpi, kupite cigare, ručate u restoranu ili popijete piće u kafiću, plaćate PDV državi. Sigurno ste čuli na vijestima ili pročitali na nekom portalu vijest da je neki trgovački lanac uplatio toliko i toliko PDV-a državi i to se predstavlja kao da je ta firma platila vlastiti novac, što naravno nije do kraja tačno. Mi građani smo ti koji plaćaju PDV prilikom kupovine, a trgovačka preduzeća su samo posrednici u plaćanju prema državi.

Međutim, prilikom potrošnje, ne plaćamo samo PDV, već mi također plaćamo i akcize, koje se ne vide na računima. Za neke znate, za neke i ne baš. Za akcize na gorivo i akcize na duhan ste čuli, ali također postoje i akcize na alkohol, konkretnije akcize na pivo i vino, kafu i sokove sa udjelom voća manjim od 50%. Uloga akciza je da uzme dodatni novac od građana kroz sami čin potrošnje. One imaju naravno i ulogu da povećaju cijenu nekog proizvoda. Najbolji primjer je akciza na duhan. Akcize na duhan su toliko visoke da 90% cijene koju platite u trgovini za kutiju cigara ide državi kroz PDV i akcize, a 10% iznosa cijene pokriva zarada trgovca, distributera i naravno proizvođača. Ako je cijena kutije cigara 5 maraka, 4,5 marke idu državi, a 0,5 maraka ide proizvođaču, distributeru i trgovcu. Akciza ima funkciju da poveća osnovicu za PDV. Kada bi se PDV obračunavao samo na iznos od 0,5 maraka koliki je stvarni trošak, onda bi država naplatila kroz PDV samo 0,085 maraka. Dodavanjem akcize na osnovicu, država uzima samo na PDV-u 0,73 marke. Da, upravo tako, ovdje imamo primjer plaćanja poreza na porez. Na isti način djeluju i akcize na sokove. Ako ste recimo kupili svoj djetetu sokić, na njega također plaćate PDV i akcizu, ako je udio voća manji od 50%. Ukupno, u 2019. godini, sve ove akcize su prikupile 1,45 milijardi maraka!

Ako se vratimo na primjer od 600 maraka plate, pitate se sigurno koliko tu sada država uzima kroz poreze na potrošnju. Pod pretpostavkom da se od ove plate troši 50 maraka na cigare i 50 maraka na gorivo, te ostatak na životne namirnice, država uzme sebi još 136 maraka kroz poreze na potrošnju. Dakle, od 1.013 maraka koliko ste prvobitno zaradili, država je sebi uzela 549 maraka. Najlakše rečeno, na svakih vaših zarađenih 10 maraka, država sebi uzima 5,5!

Sada kada znate kako se novac uzima, koji porezi i doprinosi su vam nametnuti, ostaje da se objasni gdje sve taj novac ide i kako se troši. Doprinosi za PIO idu za isplate penzija sadašnjim penzionerima. O tome sam već pisao pitajući se ko će nama zaraditi penzije, jer kada mi budemo stekli uslove za penziju, postavlja se pitanje da li će biti dovoljno radnika da plaćaju doprinose. Doprinosi za zdravstvo idu za finansiranje zdravstvenog sektora u cjelini. Ako vam je veća plata, više morate izdvajati za njegovo finansiranje, bez da možete koristiti neke dodatne usluge. Tu nažalost nemate puno opcija, jer se često dešava u praksi da jedna osoba sa malo boljom platom izdvaja godišnje kroz doprinos za zdravstvo više nego što bi trebalo izdvojiti da imate privatno zdravstveno osiguranje za četveročlanu porodicu. Privatni zdravstveni sistem namjerno ističem iz razloga što mnogi od nas, iako redovno plaćaju doprinose za zdravstvo, usluge i liječenje, kada je neophodno, obavljaju kod privatnih doktora. Koliko vas ide privatno stomatologu, a koliko vas koristi usluge stomatologija u domovima zdravlja? Doprinos za nezaposlenost možete koristiti ukoliko ste ostali bez posla i onda zavisno koliko dugo ste radili bez prekida, imate pravo na određen broj mjeseci da primate naknadu putem službi za zapošljavanje, što se vidjelo tokom pandemije covida prošle godine.

Za razliku od ovih doprinosa, namjena poreza je nešto drugačija. Porezi imaju opću svrhu i iz njih se plaćaju sve državne potrebe. Državne potrebe su finansiranje vojske, policije, administracije, profesora i nastavnika, nabavke automobila, isplate boračkih naknada, invalidnina, otplata vanjskog i unutrašnjeg duga, jednostavno sve ono što je navedeno u izdacima budžeta. Ako pročitate ili čujete vijest da je vlast odlučila nabaviti tepihe i automobile, ili platiti službeni put nekog političara, ili isplatiti plate javnog sektora, u najvećoj mjeri novac za finansiranje tih potreba je osiguran kroz PDV koji ste vi platili u radnji dok ste kupovali hranu. Možda zvuči čudno, ali penzioner kada kupuje lijekove u apoteci ili kada plaća režije, plaća i PDV iz kojeg se finansiraju spomenute potrebe. Naša realnost je nažalost takva, da nam prikupljeni PDV nije dovoljan da pokrijemo sve one želje i potrebe donosilaca odluka. Ta nedostajuća sredstva se pokrivaju već spomenutim akcizama. Lakše je narodu reći da nema para za gradnju cesta, nego da nema para za penzije ili plate nastavnika. Tako je napravljen zakon da sve što se skupi na akcizama, ide na isto mjesto gdje i PDV, a tako ne bi trebalo i smjelo, jer akciza se ubire namjenski na nekom proizvodi i treba se namjenski usmjeriti za rješavanje određenog problema, poput akcize na pivo za rješavanje finansiranja sporta. Često me i neki izabrani zastupnici pitaju gdje svake godine ide novac prikupljen od porasta akciza ili drugih poreza. Odgovor je: većinski u rastući javni sektor. Dovoljno je otvoriti javne oglase za popune mjesta državnih službenika i vidjeti da su moratoriji samo na papiru, a u stvarnosti se konkursi stalno raspisuju. Neko to mora platiti naravno, a to smo mi građani. Za svakih 1.000 novih radnika u javnom sektoru, potrebno je izdvojiti dodatna 24 miliona maraka.

Pitate se koliko godišnje prikupimo kroz razne poreze i doprinose? U rekordno prikupljenoj 2019. godini čak 13,1 milijardu maraka! Međutim, ni toliko prikupljenih poreza i doprinosa nije dovoljno da pokrije sve želje i potrebe vlasti, pa se naše vlasti stalno zadužuju. Naš problem nije u nedovoljno prikupljenim porezima. Naš problem je u prevelikim potrebama i ogromnim izdacima. Sve dok imamo brojne agencije, zavode i službe za koje saznamo tek kada se pojavi neka afera, a koje služe kao za paravan za udomljavanje stranačkih botova, uhljeba i populista, ni duplo više prikupljenih poreza neće biti dovoljno.

Ne bi mi bilo žao plaćati i 50% porez na dohodak, ali da znam da će država i društvo imati koristi od toga. Ovako, duša me boli kada znam ko će sve dobiti platu od tog uplaćenog poreza.