Hadžić: Zašto bacamo hranu?

Da li ste se ikada zapitali koliko se hrane godišnje baca u našoj državi? Vrlo jednostavno pitanje na koje je teško odgovoriti. Prije ovog možda se treba postaviti drugo pitanje, zašto uopšte bacamo hranu i zašto je ne doniramo? U ovom tekstu neću pisati o našim navikama kupovanja i kako nerijetko kupujemo više hrane nego nam treba, da bi na kraju od toga nešto i bacili, već o tome kako poreski sistem utiče na preduzeća da hranu bacaju i uništavaju umjesto doniraju.

Jedno takvo istraživanje smo nedavno proveli (Fondacija Mozaik/USAID). Zvanični statistički podaci, naravno, nisu dostupni i vrlo je teško precizno reći koliko se godišnje uništi hrane u našoj državi, u kojoj je svake godine sve više i više siromašnih građana, kojima je obrok u narodnoj kuhinji možda jedino što će tog dana pojesti. Situacija će biti sve teža i teža kako se inflacija bude povećavala i razarala naše društvo i ekonomiju. Međutim, jedna od dostupnih procjena UN-a pokazuje da se u našoj državi uništi 140.000 tona hrane svake godine. S druge strane, kroz ovo istraživanje, urađena je kombinacija primarnog i sekundarnog istraživanja, kako bi se što preciznije utvrdilo koliko se hrane uništi, a što može biti ogromni potencijal za rješavanje pitanja gladi u našoj državi.

Jedno pojašnjenje, sekundarni podaci su oni podaci koji su već dostupni, poput drugih istraživanja ili statističkih podataka. Primarni podaci su oni koje vi prikupljate kroz definisano istraživanje i koje je potrebno obraditi i analizirati, ali vam mogu pomoći u definisanju odgovora. Upravo je ogroman izazov bio doći do što preciznijih podataka kako bi se izvršila procjena uništene hrane. Prvi korak je bio definisati kompanije koje se bave proizvodnjom i trgovinom prehrambenih proizvoda, na osnovu čega je bilo moguće definisati uzorak preduzeća od kojih je onda bilo potrebno prikupiti odgovore. U svrhu dobivanja kvalitetnih odgovora i zaključaka, definisana je osnovna populacija preduzeća, koji su u toku 2020. godine predali završni račun, te na osnovu utvrđenog broja preduzeća koja čine osnovnu populaciju iz kategorija Poljoprivredna proizvodnja, Proizvodnja prehrambenih proizvoda, Trgovina na veliko i malo i Djelatnosti pružanja smještaja, te pripreme i usluživanja hrane, prema visini ostvarenog prihoda u 2020. godini.

Kada prikupite dostupne podatke od kompanija vezano za njihove ostvarene prihode u 2020. godini, onda dobijete podatke da su preduzeća iz kategorije Trgovine na veliko i malo ostvarile prihod od 29,3 milijarde KM, zatim preduzeća iz sektora Proizvodnja prehrambenih proizvoda 3,3 milijarde KM, Poljoprivredna proizvodnja 448,9 miliona KM, te na kraju Djelatnosti pružanja smještaja, te pripreme i usluživanja hrane sa 373,5 miliona KM. Ovi podaci su vrlo bitni, jer na osnovu njih, zbog izostanka službenih statističkih podataka, može se izvršiti procjena donirane hrane i plaćenog iznosa PDV-a, a sve na osnovu intervjuisanih predstavnika preduzeća i njihovih odgovora.

Nakon prikupljanja i obrade ovih podataka naredna aktivnost je bila prikupljanje podataka od samih preduzeća i to na način da anonimno, ali iskreno odgovore koliko procenata prihoda od prodaje izdvajaju za donacije u hrani, ali i koliko hrane unište svake godine. Odgovori su bili vrlo interesantni, ali generalni zaključak analize jeste da je procijenjeni ukupni iznos vrijednosti donirane hrane za naveden sektore iznosio 82,7 miliona maraka sa uračunatim iznosom PDV-a. Sada ide onaj drugi, porazniji dio istraživanja. Naime, informacije do kojih se je došlo tokom intervjua, pomogle su da se izvrši procjena vrijednosti uništene hrane preduzeća u našoj državi, koja bi mogla navedenu hranu donirati ako na nju ne bi morali plaćati PDV. Prema odgovorima preduzeća, u 2020. godini vrijednost uništene hrane je iznosila čak 126,6 miliona maraka.

Ovi podaci se razlikuju od podataka koji su javno dostupni poput procjene UN-a, gdje je navedeno da se godišnje u Bosni i Hercegovini uništi 400.000 tona hrane od čega dvije trećine otpada generišu domaćinstva, a jednu trećinu ili 138.700 tona preduzeća. Hrana navedene vrijednosti nije donirana, iako je u vrijeme uništenja bila sigurna za upotrebu. Preduzeća su odgovorila da su troškovi uništenja hrane iznosili 5% vrijednosti uništene hrane, što izračunom pokazuje da su ti troškovi iznosili 6,33 miliona maraka. Ipak, ovaj iznos predstavlja samo potencijalni iznos, jer preduzeća nisu motivisana da doniraju hranu zbog visokih poreskih troškova. Upravo je ovaj faktor jedan od ključnih koji sputava preduzeća da doniraju više, a to je PDV.

Da objasnimo šta to znači u praksi. Dakle, ako ste preduzeće koje ima određenu količinu hrane, koja je naravno ispravna, ali je želite donirati, na taj iznos vrijednosti hrane, bez obzira što nećete na tome zaraditi novac, već donirate onima kojima je ta hrana potrebna, u obavezi ste uplatiti državi iznos PDV-a. Recimo, ako donirate hranu vrijednosti 10.000 maraka, na to još morate platiti i 1.700 maraka PDV-a. Upravo je ovaj poreski faktor jedan od ključnih razloga zbog čega mnoga preduzeća, a to su odgovorila u istraživanju, prije se odlučuju da hranu unište, jer na to plaćaju okvirno oko 5% vrijednosti hrane, nego da je doniraju, jer će na taj iznos onda platiti 17% vrijednosti. Upravo tu dolazimo do paradoksa, da imamo preduzeća u Bosni i Hercegovini, koja su spremna okvirno donirati oko 126 miliona maraka hrane, uz postojeća oko 82 miliona maraka, ali im se zbog poreskog tretmana takvih donacija, više isplati hranu uništiti, nego je donirati i time osigurati obroke za mnoge gladne sugrađane.

Rješenje koje bi motivisalo preduzeća da doniraju hranu jeste upravo ukidanje naplate PDV-a, barem na one proizvode pred istek roka trajanja. Na taj način bi preduzeća, sve ono što uništavaju, donirala onima kojima je obrok potreban i to u veoma značajnom iznosu. Danas se znatno više hrane uništi nego što se donira.

Ipak, ne treba zaboraviti na moguće zloupotrebe takvih donacija onih koji prikupljaju hranu, ali i na probleme koji se mogu javiti kod javnih kuhinja/organizacija sa skladištenjem ogromnih količine hrane. Jedno od rješenja koje može pomoći je da se spoje one organizacije koje traže hranu i oni koji nude hranu kroz uspostavljanje „Digitalne banke hrane“, gdje bi se ponuda i potražnja rješavale online i kroz direktnu distribuciju. Putem navedene platforme, smanjili bi se troškovi prijevoza i distribucije, te bi se hrana direktno transportovala do javnih kuhinja i udruženja, a preko njih do krajnjih korisnika i korisnica. Ovaj proces može biti dvosmjeran, gdje recimo jedan trgovački lanac, putem kreiranog naloga, može ponuditi putem platforme robu i količinu robe koju je spreman donirati, a sa druge strane bi se javili posrednici i posrednice i zatražili određenu količinu navedene robe. Drugi proces jeste da trgovački lanac može provjeriti šta je potrebno drugoj strani i direktno donirati traženu robu u određenoj količini. Na ovaj način bi se svi akteri mogli angažovati, ukoliko postoje veće potrebe u određenom trenutku za pojedinim proizvodima.

Ako bi se kojim slučajem država odrekla naplate poreza na doniranu hranu, istina, izgubila bi određen nivo prihoda, što je zanemarivo u odnosu na korist koja bi se osigurala za mnoge gladne ljude u Bosni i Hercegovini. Ako mene pitate, bolje je odreći se nekoliko miliona maraka i tako osigurati, a možda i trajno riješiti pitanje hrane za one kojima je ona potrebna, nego naplaćivati taj porez i onda ga kao sadaku uplaćivati za rad javnih kuhinja. Prva opcija rješava problem, a druga opcija je samo to – sadaka.

Nomad.ba