Hadžić: Cijene rastu, šta država može uraditi?

Cijene prehrambenih proizvoda u posljednje vrijeme značajno rastu, što se odražava u konačnici i na naše kućne budžete. Za istu platu / penziju koju dobijemo, ustvari možemo kupiti manje. Nominalna plata je ista, realna je manja.

Kao primjer mogu navesti osobu koja svaki radni dan kupi neki obrok na pauzi. Ako je cijena obroka koštala 4,50 KM, za 20 radnih dana je ta osoba trošila 90 KM. Sada, obzirom da je cijena obroka poskupila na 4,90 KM, ta osoba će trošiti na isto jelo 98 KM ili 8 KM više. Alternativa je zadržati isti nivo potrošnje od 90 KM i jesti 18 umjesto 20 dana. Ali time se smanjuje potražnja i promet i ekonomija stagnira.

Šta donosioci odluka u državi mogu uraditi

Postoji nekoliko načina, a jedan od njih je smanjenje poreza na plate radnika. Svaki radnik u BiH plaća porez na dohodak. U FBiH se samo na prvih 300 KM plate ne plaća porez na dohodak, tj. taj iznos predstavlja lični odbitak. Na sve preko toga, radnik plaća porez na dohodak (osim nekoliko izuzetaka). Iako je potpuno jasno da plata od npr. 600 KM nije dovoljna za kupovinu osnovnih životnih potreba za jednu porodicu, ipak na takvu platu država uzima sebi porez. Možda bi se neko i složio sa takvim porezom, ali da se vodi odgovorna politika potrošnje i raspodjele, ali ako se zna da se od tog novca dio usmjerava i na nabavke službenih automobila, onda je to ekonomski neopravdano.

U prošloj godini, po osnovu poreza na dohodak u FBiH, prikupljeno je 420 miliona KM, što je gotovo isti nivo kao i u 2019. godini. Ovaj novac većinski ide kantonima. Podaci o kretanjima potrošnje stanovništva na nivou BiH prošle godine pokazuju da je tokom pandemije potrošnja smanjena za čak milijardu KM. Kada ljudi manje troše, manje se prikuplja i PDV, pada potražnja, dolazi do pada BDP-a.

Smanjivanje poreza, u ovom slučaju povećanja neoporezivog dijela plate na 1.000 KM, tj. na prvih 1.000 KM ne bi plaćali porez na dohodak, značilo bi da bi radnici imali više novca da troše. Da li je to dovoljno? Nije, ali je bolje nego što sada imamo. Kroz ovu mjeru bi se ustvari napravio transfer da od ovih 420 miliona KM, dio ostaje radnicima. Kada bi se kroz ovu mjeru vratilo radnicima pola ovog iznosa, ne treba gledati da je država ostala bez 210 miliona KM, već treba gledati da je 210 miliona KM usmjereno direktno u potrošnju, koja će se značajno multiplicirati. Novac koji bi se na ovaj način oslobodio, potrošit će se, jer je riječ o platama do 1.000 KM, a to je iznos koji je potreban za vođenje svakodnevnog života, tako da će velika većina tog dohotka biti usmjerena u potrošnju, a ne u štednju. Što se više i brže troši, više država na svakoj transakciji zarađuje PDV-a, koji opet, gle čuda, ulazi u budžet.

U kratkom roku može doći do smanjenja u prihodima budžeta, što se može kompenzovati kroz povećanje budžetskog deficita, ali ubrzo će porasti prihodi od potrošnje. Na kraju, više će novca se na taj način prikupiti, kako bi se moglo pomoći i drugim kategorijama koje se finansiraju iz budžeta, poput penzionera.

Sada je ključno stimulisati potrošnju, pomoći građanima i vratiti optimizam. Smanjenje poreza je jedna od takvih mjera.