Govor po kojem ćemo zauvijek pamtiti Ivicu Osima: Da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu…

Bosna i Hercegovina je danas ostala bez čovjeka koji je obilježio nekoliko desetljeća nogometa u našoj zemlji. Legendarni Ivica Osim je danas preminuo u 81. godini, a iza sebe je ostavio mnogobrojne uspjehe, citate i kultne momente, piše Klix.

Njegovi potezi na zelenom terenu su bili čudesni, kažu stariji ljubitelji nogometa. Nažalost po navijače Željezničara, najupečatljiviji momenat na klupi Plavih je scena u kojoj se popularni Švabo hvata za glavu nakon što je u 87. minuti Csuhayi pogodio za Videoton i uskratio Željezničar igranja finale Kupa UEFA protiv Real Madrida.

Svaka njegova riječ je bila mudrost za sebe, a svaka rečenica lektira, ne samo nogometna već i životna.

Ipak, najupečatljiviji potez po kojem će ga svi Bosanci i Hercegovci pamtiti desio se u vremenu dok je Osim bio selektor Jugoslavije. I to ne po rezultatu na terenu, već po ljudskoj gesti koju je malo ko smio napraviti u sred Beograda krvave 1992. godine.

Tog 23. maja 1992. godine, samo tri sedmice prije početka Evropskog prvenstva u Švedskoj Ivica Osim je sazvao konferenciju za medije u Beogradu.

Brojni novinari su s nestrpljenjem čekali da čuju šta će im Švabo poručiti, a pribojavali su se onog što se i desilo.

Osim je sjeo i za nešto manje od minute rekao sve što mu je na duši. Podnio je ostavku kroz suze zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu.

“Ostavka je, ovako, najdirektnija stvar, da kaže čovjek: odlazim i gotovo je. Opet vam kažem, a to sam već ponovio, da ne vjerujem da mogu da idem, niti ću ići, ni u Firencu ni u Švedsku. Sve što mogu da napravim, ovako ljudski, i ako me neko bude pitao, tu nema problema nikakvih, to je moj privatni gest, a vi ga možete protumačiti kako hoćete… To je neka moja lična odluka, a ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, vi vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad, bar da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava”, rekao je Osim i ušao u legendu.

Jer, njegova ljubav prema rodnom gradu nije imala cijenu. A to je bilo vrijeme kada je u Beogradu cijena za takve izjave mogla biti i život.