Geopolitičke igre, ruski interesi i hrvatski savez s Dodikom

Najnovija politička kriza u BiH, koju je izazvao Dodik separatističkim inicijativama, stavila je Hrvatsku u delikatnu poziciju – Zvanično se zalaže za stabilnost BiH, ali nije zauzela jasan stav protiv prijetnji otcijepljenjem RS-a

Prema posljednjim dešavanjima i izjavama predstavnika američkog Kongresa i Senata, izgleda da su američki prijatelji puno jasnije razumijeli ulogu i podršku koju zvanična hrvatska politika u Hrvatskoj i BiH daje Dodiku, Vučiću  i Putinu, nego to razumije u Evropskoj uniji. 

Oštra poruka

Tako je danas 10. marta predsjednik “pro tempore” američkog senata iz Republikanske stranke Chuck Grassley uputio je oštru poruku predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku, optužujući ga za provođenje separatističke politike. Istakao je da takvi pokušaji nisu donijeli korist separatistima devedesetih godina, pa neće ni sada. On je kritikovao i hrvatsku politiku u Bosni i Hercegovini, navodeći da su i bosanski Hrvati počeli slične aktivnosti.

Republika Hrvatska ima složen i višeslojan odnos prema Bosni i Hercegovini, koji je neraskidivo povezan s unutrašnjim političkim interesima, međunarodnim geopolitičkim faktorima i strateškim pozicijama ključnih političkih aktera. 

Dok se Hrvatska formalno zalaže za stabilnost i euroatlantski put BiH, njeni potezi često pokazuju drugačiju realnost – balansiranje između zapadnih interesa i skrivenih političko-ekonomskih saveza s Rusijom i Miloradom Dodikom. Dodatnu složenost hrvatskoj politici prema BiH donosi utjecaj naftnog lobija, koji preko Prvog plinarskog društva (PPD) i drugih kompanija održava jake ekonomske veze s ruskim energetskim sektorom. Hrvatska, iako nominalno podržava smanjenje ovisnosti o ruskim energentima, kroz privatne poslovne interese održava povezanost s Gazpromom i oligarsima bliskim Vladimiru Putinu. Ove ekonomske veze dodatno osnažuju geopolitičku nesigurnost u regiji, jer otvaraju prostor za neformalni ruski uticaj na političke odluke u Zagrebu i Sarajevu.

Najnovija politička kriza u BiH, koju je izazvao Dodik svojim separatističkim inicijativama, stavila je Hrvatsku u delikatnu poziciju. Iako se zvanično zalaže za stabilnost BiH, istovremeno nije zauzela jasan stav protiv Dodikovih prijetnji otcijepljenjem RS-a. Sve ovo pokazuje da hrvatska politika prema BiH nije samo pitanje zaštite prava Hrvata u toj zemlji, već je dio šire geopolitičke igre u kojoj se miješaju interesi Rusije, naftnog lobija, HDZ-a Hrvatske i BiH, te političke elite u Beogradu i Banja Luci. Hrvatska se tako nalazi u ulozi balansiranja između svojih obaveza prema EU i NATO-u s jedne strane, i prikrivene podrške destabilizirajućim akterima u regiji s druge strane.

Kolinda Grabar-Kitarović i ruske veze

Bivša predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović, imala je kontroverzan odnos prema Rusiji, što se posebno ogledalo u njenim posjetama Moskvi i nastojanju da balansira između zapadnog savezništva i interesa Hrvatske u regiji. Tokom službenog posjeta 2017. godine, sastala se s predsjednikom Vladimirom Putinom, naglašavajući potrebu za boljim odnosima između Hrvatske i Rusije, uprkos činjenici da je Hrvatska kao članica EU i NATO-a bila dio zapadne politike sankcija prema Moskvi. Njene izjave tokom tog posjeta bile su u suprotnosti s tadašnjom dominantnom politikom EU, koja je nastojala ograničiti ruski utjecaj na Balkanu.

Kolinda Grabar-Kitarović je također intenzivirala saradnju s Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem, pri čemu je HDZ BiH postao jedan od ključnih faktora ruskog utjecaja u BiH. Njena otvorena podrška Draganu Čoviću, dodatno je podstakla sumnje o hrvatskoj strategiji u regiji. Pored toga, Kolinda Grabar-Kitarović je više puta naglašavala potrebu za zaštitom Hrvata u BiH, ali nije se jasno distancirala od ruskih veza HDZ-a BiH, niti je kritikovala Čovićevu saradnju s Dodikom, koji je jedan od glavnih ruskih saveznika u regiji.

Pored političkih aspekata, Grabar-Kitarović je također imala kontakte s ruskim poslovnim strukturama, posebno kroz energetski sektor. Hrvatska je u to vrijeme održavala odnose s Gazpromom, a privatni sektor, poput Prvog plinarskog društva (PPD), nastavio je uvoziti ruski plin, dodatno jačajući ekonomske veze s Moskvom. Iako se Grabar-Kitarović deklarativno zalagala za smanjenje ruskog uticaja, njena politika u praksi često je išla u drugom pravcu.

Njene veze s Rusijom dovele su i do ozbiljnih političkih posljedica za njenu međunarodnu karijeru. Kada je konkurisala za visoku funkciju u NATO-u, upravo njeni kontakti s Moskvom i određeni politički potezi u regiji smatrani su problematičnim. Zbog toga je izostala podrška ključnih NATO saveznika, što je na kraju rezultiralo njenim odbijanjem za tu poziciju. Umjesto toga, NATO je favorizirao kandidate sa sigurnijim prozapadnim stavovima, dok je Kolinda Grabar-Kitarović ostala na margini međunarodne politike.

Njena uloga u jačanju ruskih veza unutar hrvatske politike, ali i indirektno kroz HDZ BiH, pokazuje da su tokom njenog mandata Zagreb i Moskva imali značajniju saradnju nego što je to bilo vidljivo u javnosti. Ove veze nastavljaju uticati na hrvatsku vanjsku politiku i danas, posebno kroz energetske i političke odnose s ključnim igračima u BiH i regiji.

Zoran Milanović i proruski stavovi

Aktuelni predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović, često se nalazi na udaru kritika zbog svojih izjava koje su u više navrata išle u korist ruskih interesa. Njegove izjave o Ukrajini, EU i NATO-u često su u suprotnosti s oficijelnom politikom Hrvatske kao članice EU i NATO-a. U kontekstu BiH, Milanovićev odnos prema Hrvatima u BiH oscilira između podrške njihovim pravima i otvorene kritike političkog rukovodstva u Sarajevu, pri čemu se povremeno poziva na argumente koji su bliski ruskom narativu o „ugroženosti konstitutivnih naroda“.

Jedna od njegovih najkontroverznijih izjava bila je ona kojom je opravdao podršku Miloradu Dodiku, lideru SNSD-a i glavnom zagovorniku secesionističkih politika u BiH. Milanović je izjavio da podržava Dodika jer će “poslije njega Sud BiH početi procesuirati i Hrvate”, čime je indirektno poslao poruku da se bilo kakva pravna odgovornost Hrvata u BiH ne smije ni razmatrati. Ovom izjavom Milanović ne samo da abolira mogućnost da Hrvati budu odgovorni za bilo kakve kriminalne ili koruptivne radnje, već istovremeno umanjuje značaj vladavine prava i nezavisnosti pravosuđa u BiH.

Takav stav ide u korist ruske strategije destabilizacije Balkana, jer Milanovićeva retorika dodatno narušava odnose između Sarajeva i Zagreba te jača narativ o ugroženosti Hrvata u BiH, što odgovara i Dodiku i ruskim interesima u regionu. Njegove izjave često nailaze na kritike unutar EU i NATO-a, gdje se Hrvatska sve više suočava s pitanjima o usklađenosti svoje vanjske politike s politikom zapadnih saveznika.