Gdje je nestao radnički bunt?

Protestna okupljanja i šetnje za prvi maj obilježene jasnim zahtjevima, ali i malim brojem okupljenih građana i radnika. Mnogo više je bilo onih na izletištima i van Bosne i Hercegovine. Zasićenje od teškog života, nepovjerenje u bolju budućnost i strah od vladajućih zbog bunta samo su neki od razloga koje struka navodi kao razloge za malu izlaznost. Postavlja se pitanje gdje je nestao radnički bunt.

Moramo prići jedan drugom, osloniti jedan na drugog, pružiti ruku…

Svjesni važnosti zajedničkog izlaska na ulice i pred zgrade institucija i traženja radničkih prava u isti glas.

Oni su su na ulicama Sarajeva, Mostara, Banjaluke stali jedni uz druge umjesto da su jutarnje sate praznika rada proveli u prirodi na izletištima, dugim kolonama, graničnim prelazima ili drugim državama. Transparenti upozorenja i zahtjevi vladajućima tu. Međutim onih koji ih drže iz godine u godinu manje. Primjera radi, pred Vladom Tuzlanskog kantona samo 16. A građani svakodnevno vode borbu za preživljavanje.

“Dvije prosječne plate ne mogu izmiriti trošak potrošačke košare koji je skoro tri tisuće maraka. A prosječna plaća je oko tisuću i tristo… Dakle, ne možemo ni zamisliti šta se dešava u obiteljima gdje su te plaće mnogo manje, u realnom sektoru su te plaće zaista mnogo manje. Da ne pričamo o umirovljenicima”, ističe predstavnik Udruženja za zaštitu potrošača “Futura” Marin Bago.

I sve je više onih koji preživljavaju zahvaljujući drugim članovima porodice, često onima iz inostranstva. Međutim neizlazak većeg broja radnika u borbu za vlastita prava pravdaju mentalitetom.

Slično nedostatak bunta vidi i struka. Građani su zasićeni, umorni, ali kažu da slab odaziv govori i o nepovjerenju da nešto sami mogu promijeniti.

“Izgleda da ne vjerujemo, izgleda da smo pokleknukli nad tim nekim očito snagama izdržljivošću da će biti nešto bolje u Bosni i Hercegovini”, ističe psihologinja Alma Mahmutović.

“Paradoksalno to zvuči, ali čini mi se da što se više umnožavaju te muke po običnog čovjeka, da ljudi sve više traže bar taj jedan dan koji su slobodni, ako su slobodni. U privatnom sektoru teško da su slobodni i taj dan, da odu, da izađu, da se odmore. Čini mi se, evo kao sociolog zaključujem da smo mi u Bosni i Hercegovini umorni.

Da smo umorni od silnih politika, da smo umorni od nepravde, da smo umorni od nekih retrogradnih narativa”, kazao je Vladimir Vasić.

Nekada dan borbe, danas prilika za odmor i dan s porodicom. Jedan od razloga nevjerovanja da protestima građani mogu mijenjati društvo, ali i vlastiti položaj, struka vidi u politizaciji svega, pa i protesta.

“Znate zašto nema ljudi na protestima? Zato što svaki protest dođe neka gumena glava iz partije, da pokuša to da iskoristi. Bilo to da je protest zbog nasilja, bilo da je protest zbog radničkih prava, prava manjina bilo da je protest zbog bilo čega partijaši će naći način kako da to iskoriste u svoju priliku i onda su ljudi umorni i od toga”, dodaje Vasić.

Zahtjevi iskazani, ali onih koji zahtjevaju sve je manje. Manje građana u BiH, manje radnika, ali i manje onih koji su spremni boriti se za bolje sutra. Očigledno su retrogradne politike, prema riječima sagovornika, uspjele u naumu da građani šute i trpe, malo zbog straha, malo zbog umora. Dok se svakodnevno bore za preživljavanje, borbu vode u svoja četiri zida sa sobom i svojim novčanikom. Prvi maj provode u prirodi, a mnogi su novac za obilježavanje uzimali iz ušteđevine. Malo njih na ulici sa transparentima i solidarno sa većinom koja istu borbu vodi iz dana u dan.

N1