Evo zašto bi izbori u Turskoj mogli biti najvažniji na svijetu ove godine

Nakon dvije decenije u kojima je imao sve veću kontrolu nad svojom nacijom, turski čelnik Recep Tayyip Erdogan nalazi se pred nečim nevjerovatnim – izgledima da izgubi vlast.

Erdogan obnaša dužnost predsjednika od 2014. godine, predstavljajući AK Partiju (AKP) koju je sam osnovao još 2001. godine.

Prije nego što je postao predsjednik Turske, bio je premijer te zemlje, što je posao koji je uz njegovu uvjerljivu podršku ukinut prije šest godina, piše SkyNews.

Stisak nad Turskom postao je sve čvršći

Od tada je njegov stisak nad Turskom postao sve čvršći.

To je značilo razne stvari – manje medijske slobode, lomljiv odnos s većinom evropskih zemalja, ne samo zbog Erdoganovih trajnih veza s Vladimirom Putinom, i ograničenja za političke protivnike (od kojih su mnogi sada u zatvoru).

Ali iznad svega, Erdoganova vladavina je nedavno značila ekonomske turbulencije. Inflacija u Turskoj sada je službeno negdje oko 40%, a u stvarnosti je vjerovatno bliža 100%. Niko zapravo ne zna, toliki je izazov u mjerenju 11. najveće svjetske ekonomije.

Na različite načine, postavio je svog zeta za ministra finansija, smijenio niz guvernera centralne banke, koja je ionako marginalizirana, a zatim je došao do zaključka da je najbolji način za rješavanje rastuće inflacije smanjenje kamata stope – upravo suprotno od svih drugih velikih finansijskih institucija u svijetu.

Zato inflacija raste, ai zato je Erdogan dramatično povisio i državnu penziju i minimalnu plaću.

Dok su se približavali izbori, odlučio je povisiti plaće stotinama hiljada javnih radnika za 45% – što je dobra vijest za njih, ali teško da je najbolji način za kontrolu neobuzdane inflacije.

Nekima širom Turske ništa od toga nije toliko važno koliko Erdoganova reputacija čvrstine.

Njegove pristaše, posebno u provincijama i ruralnim područjima, vide ga kao čovjeka koji je ponovno osnažio samopouzdanje Turske i učinio zemlju diplomatskim teškašem.

Njegova reakcija na razorni zemljotres u zemlji različito je hvaljena i kritizirana.

Njegove pristaše kažu da je ponudio vodstvo kada se suprotstavio prirodnoj katastrofi koja bi svladala druge; njegovi kritičari ukazuju na brojne zgrade koje su se srušile zbog slabe kontrole i na ljude ostavljene da umru bez pomoći.

A to je, možda, Erdogan. Polarizirajuća figura, koja, kao i njegove kolege u klubu jakih lidera (Orbán, Trump, Bolsonaro da spomenemo samo trojicu) vjeruje da se nikada ne treba izvinjavati ili praviti kompromise.

Zasigurno je Erdogana bilo teško ignorirati posljednjih mjeseci i godina. On trenutno blokira Švedsku da se pridruži NATO-u, na primjer, dok također pokušava održati dobre odnose s Rusijom i Ukrajinom.

Šanse da se Turska predvođena Erdoganom pridruži Evropskoj uniji, za koju je već decenijama kandidat, sve su samo ne ravne nuli.

Ko je Kemal Kilicdaroglu 

Protiv Erdogana sada je njegova politička suprotnost – političar koji svoju poziciju duguje pomirljivosti, suzdržanosti i promišljenosti.

Kemal Kilicdaroglu ima 74 godine, bivši je državni službenik kojeg njegovi pristaše sada prikazuju kao ključ za novi početak. Vodi Republikansku narodnu stranku (CHP), ali je posljednjih nekoliko godina polako stvarao koaliciju opozicionih stranaka.

Sada ima potporu šest različitih stranaka, koje se kreću po cijelom političkom spektru, a ujedinjene su jedinstvenom ambicijom da svrgnu Erdogana s trona.

Kilicdarogluova retorika je tiha, promišljena. Govori o toleranciji i vjerskim slobodama – identificira se kao Alevi, vjerska grupa koja je često bila diskriminirana. Erdogan već dugo ponosno promovira vlastiti sunitski identitet.

Kilicdarogluove ambicije su umjerenije, pomirljivije i, kada je riječ o ekonomiji, ortodoksne.

“On je miran i tih”, kaže Demir Murat Seyrek, viši politički analitičar iz Evropske fondacije za demokratiju.

“Svake večeri dolazi na Twitter iz svoje kuhinje kako bi objasnio svoju politiku. Skroman je, ali možda to ljudima treba nakon toliko vrištanja u našoj politici. Posebno mladi ljudi vide kakav je život drugih mladih ljudi u Evropi, slušaju o životu prije AKP-a i žele to – slobodniji život.”

Izbori predstavljaju ‘zadnju priliku za demokratiju’

“Ovo su vjerovatno jedni od najznačajnijih izbora u modernoj historiji Turske”, kaže Murat Seyrek. 

“Neki to vide kao posljednju priliku za demokratiju. Misle da će se stvari pogoršati ako AKP ponovno bude izabran.”

Vjerovatnost je da, suočeni s konkurencijom drugih kandidata koji će pokupiti nekoliko postotaka podrške, ni Erdogan ni Kilicdaroglu neće osvojiti apsolutnu većinu potrebnu za pobjedu na izborima u ovom, prvom krugu. U tom slučaju, par će se uključiti u drugi, i odlučujući, krug glasanja, 28. maja.

Do tada ćemo znati i rezultate parlamentarnih izbora koji se također održavaju ovog vikenda.

Oni su, naravno, ključni, iako je tokom Erdoganovog mandata moć parlamenta smanjena. Ali malo ko dovodi u pitanje da su predsjednički izbori ono što ovdje privlači zvijezde.

A valovi će se daleko proširiti, bez obzira na ishod. Osvoji li Erdogan još jedan mandat, očekuje se da će autoritarizam zauzeti čvršći stisak, da će neovisnost pravosuđa biti dodatno dovedena u pitanje i da će Turska nastaviti svoje odvajanje od Zapada.

Ali ako Kilicdaroglu pobijedi, onda bi se sve moglo promijeniti u vrtlogu političkih previranja.

Zemlja će, sigurno, olakšati svoj put natrag prema bližim vezama s Evropom i, možda, korak dalje od Putina. Političke zatvorenike treba osloboditi; tolerirati vjerske razlike; novinarima dopustiti veću slobodu izvještavanja.

Ali ovo nije jednostavna vizija. Baviti se posrnulom ekonomijom značit će podizanje kamatnih stopa, vjerovatno bolno visokih, što će značiti mjesece, ako ne i nekoliko godina, ili bol za tursko stanovništvo.

Sve su oči uprte u možda najvažnije svjetski izbori ove godine

Bilo bi glupo misliti da će se, čak i pod dobronamjernijim vođom, turska ambicija članstva u EU uskoro ostvariti.

Ali odnos bi bio bolji, čak i ako Kilicdarogluovi planovi o rješavanju pitanja migracija i ogromnog broja migranata ostanu neizvjesni.

Ali Kilicdaroglu bi ublažio zapadni svijet.

Švedskoj bi bilo dopušteno pridružiti se NATO-u, Sjedinjene Države bi lakše disale, a strana ulaganja bi se, dugoročno gledano, vjerovatno počela vraćati u turska preduzeća.

Zemlja koja se dugo smatra kronično nestabilnim čvorištem između Evrope, Azije i Bliskog istoka mogla bi – samo bi mogla – postati malo mirnija.

Turska čeka i gleda, kao i mnogi drugi. Ovo bi mogli biti najvažniji izbori na svijetu ove godine.

Raport