Emir Sulejmanović rođen je na putu smrti, danas s ocem korača ratnom trasom do Potočara 

Bh. košarkaški reprezentativac Emir Sulejmanović rođen je 13. jula 1995. godine na putu smrti, a njegova majka na ovaj svijet donijela ga je u šumskom predjelu zaseoka Luka. On danas skupa s ocem Nedžadom korača krvavom trasom od Nezuka do Potočara.

Ove godine u Maršu mira od Nezuka do Potočara učestvuje okvirno tri hiljade osoba, a među njima je i košarkaški reprezentativac BiH Emir Sulejmanović, koji je prije 27 godina rođen na trasi smrti od Žepe do Kladnja. Njega je majka na ovaj svijet donijela u šumskom predjelu zaseoka Luka, dok se od agresora probijala na slobodnu teritoriju.

“Rođen sam u šumi, koju je samo jedno brdo dijelilo od Srbije. Hvala Bogu da sam uspio ostati živ pored svega onoga što se dešavalo u tim danima. Nakon porođaja majka je prebačena za Kladanj, dok je otac krenuo preko šume, ali je zarobljen u logoru”, kaže Emir u razgovoru za Klix.ba.

Nakon što su se uspjeli probiti na slobodnu teritoriju, članovi porodice Sulejmanović izmješteni su u Finsku, a naš sagovornik sa svojom majkom je uspio provesti svega četiri godine života, s obzirom na to da je ona preminula.

“Međutim, otac mi je pričao izuzetno teške teme koje su vezane za rat i preživljavanje. Ali, ja smatram da o svemu tome preživjele treba ispitivati jer je to jedan od najbitnijih perioda u BiH. Potrebno je da znamo, pamtimo i budućim generacijama prenosimo”, smatra Emir.

Sulejmanović je prvi put na Maršu mira učestvovao 2010. godine, kada je prešao cijelu trasu puta spasa, odnosno smrti od Nezuka do Potočara. Prošle godine učestvovao je na posljednjoj dionici puta, dok se ove godine odlučio za ponovni prelazak cijele dionice.

“Ove godine je ponovo došla odluka da prošetam cijelim putem skupa s ocem, jer odmor želim iskoristiti na takav način. Mislim da trebamo govoriti o tome kako se nikada ne bi zaboravilo, niti ponovilo. S ovoga mjesta treba poslati takvu poruku. Nad nama je učinjen genocid, treba živjeti dalje, ali i pamtiti jer 11. juli nije samo na taj datum, već je on svaki dan”, dodaje Emir.

Način na koji je rođen te sva životna iskustva koja su dalje uslijedila, od Emira su napravili boljeg i jačeg čovjeka.

“Te životne okolnosti kroz koje se trebalo proći svakako su veoma jako iskustvo jer ono što te ne ubije, zaista te ojača. Mi smo u Finsku došli s jednom kesom, bez ičega, počeli smo novi život i sam taj proces dodatno nas je ojačao, posebno za teške trenutke koji su nam se nametali”, naglašava Emir.

Učešće na Maršu mira smatra izuzetno dobrim duhovnim iskustvom, posebno jer svi učesnici imaju priliku prisustvovati historijskim časovima za vrijeme kojih preživjeli pričaju svoja iskustva iz jula 1995. dok su prolazili putem spasa. Inače, Emir će u narednim danima putem spasa koračati skupa s ocem Nedžadom.

On se u julu 1995. godine nalazio u Žepi, a skupa s ostalim mještanima pokušao je proći cijelu trasu puta spasa. Međutim, ubrzo je uhapšen i sproveden u logor, a zatim i zatvor u Srbiji gdje je proveo određeni vremenski period. U aprilu 1996. posredstvom Crvenog krsta je sproveden u Finsku, gdje je počeo ispisivati novu stranicu života.

“Kada dođem ovdje (na Marš mira, op.a.) i vidim svoje stare prijatelje, sjećanja se vrate na ratne dane i podsjećanje na sve strahote koje su nas zadesile. S druge strane, sinu Emiru od početka njegovog života trudim se prenijeti istinu o svemu onome što se dešavalo. Sretan sam jer i on učestvuje u ovome i shvatio je stvari koje treba prihvatiti svaka zrela osoba”, ističe Nedžad.

Dosad je pet puta učestvovao u Maršu mira, a dionicu od Konjević polja do Srebrenice smatra najspecifičnijom jer je riječ o predjelu na kojem je počinjeno najviše zločina.

“Taj dio me podsjeća i veže za moj Bratunac, ali i sva okolna mjesta. Tu je bilo najviše zasjeda, ubijeno je i najviše ljudi”, dodaje Nedžad, koji Emirovu titulu reprezentativca BiH smatra “osvetom” agresorima.

Na kraju našeg razgovora Emir i Nedžad su još jednom naglasili da istinite činjenice o Srebrenici nikada ne smiju biti zaboravljene, kao i da se o genocidu kontinurano mora pričati, a ne samo u julu kada se obilježava godišnjica.

Klix.ba