Emil Sućeska, portparol FUP-a: Informacijski šum i kredibilitet izvora – Kako prepoznati stručnjake?

U vremenu kada su informacije dostupne brže nego ikada prije, komunikacija igra ključnu ulogu u oblikovanju javnog mnijenja. 

Međutim, brzina širenja informacija ne znači nužno i njihovu tačnost – naprotiv, informacijski šum i pogrešna tumačenja mogu dovesti do ozbiljnih posljedica, posebno kada su u pitanju važne društvene, političke i sigurnosne teme.

Pogrešna tumačenja

U tom kontekstu, komunikatori – bilo da su to institucije, glasnogovornici, naučnici, profesori ili analitičari – imaju specifičnu odgovornost. Međutim, kako prepoznati kredibilne stručnjake u odnosu na one koji se predstavljaju kao autoriteti bez stvarnog znanja i iskustva? Kako razlikovati informaciju od dezinformacije i kako smanjiti rizik od pogrešnog tumačenja?

Informacijski šum označava sve one faktore koji ometaju ili iskrivljuju poruku u komunikacijskom procesu. To može biti rezultat tehničkih problema, nepreciznog izražavanja, pogrešnog prevođenja, ali i subjektivne interpretacije primatelja poruke.

Kada institucije, naučnici ili stručnjaci pokušavaju prenijeti složene informacije javnosti, dolazi do više nivoa komunikacije, pri čemu se svaki nivo može suočiti s problemima interpretacije. Naprimjer:

* Kompleksnost poruke – Ako se naučni ili stručni podaci ne prenesu na način razumljiv široj javnosti, dolazi do nesporazuma.

* Medijsko posredovanje – Novinari često skraćuju i pojednostavljuju izjave stručnjaka, ponekad izostavljajući ključne informacije, što može dovesti do pogrešnog zaključka.

* Javni diskurs i društvene mreže – Građani interpretiraju informacije kroz prizmu vlastitih stavova, emocija i prethodnih uvjerenja, što dodatno iskrivljuje poruku.

Primjer informacijskog šuma možemo vidjeti u kriznim situacijama kada različiti izvori prenose kontradiktorne podatke, što može izazvati paniku i nepovjerenje u institucije.

Komunikatori moraju prilagođavati jezik i način izražavanja ciljnoj publici. Mediji trebaju odgovorno prenositi izjave stručnjaka, bez senzacionalističkih interpretacija. Građani moraju provjeravati više izvora prije nego što usvoje određeni stav.

Javno mnijenje

U javnom prostoru postoji nekoliko ključnih aktera koji učestvuju u komunikaciji i oblikovanju javnog mnijenja:

* Institucije i njihovi glasnogovornici – Oni prenose zvanične stavove i odluke vlade, sigurnosnih agencija, zdravstvenih i drugih tijela. Njihova komunikacija mora biti jasna, transparentna i zasnovana na provjerenim podacima.

* Naučnici, profesori i stručnjaci – Osobe sa akademskom ili profesionalnom ekspertizom u određenom polju, koje analiziraju društvene pojave na osnovu činjenica, istraživanja i metodologije.

* Nezavisni analitičari – Stručnjaci iz različitih oblasti koji svojim znanjem i iskustvom doprinose javnoj raspravi, ali moraju imati jasnu metodologiju i argumentaciju iza svojih tvrdnji.

* Mediji i novinari – Ključni posrednici između izvora informacija i građana. Njihova odgovornost je da informacije prenesu objektivno i bez senzacionalizma.

Međutim, problem nastaje kada se u javni prostor ubacuju pojedinci koji nemaju stvarne kvalifikacije, ali koriste medijski prostor za samopromociju, širenje dezinformacija ili zagovaranje ličnih ili političkih interesa.

Jedan od ključnih problema modernog društva jeste pojava tzv. „pseudostruke“ – osoba koje se predstavljaju kao stručnjaci, ali nemaju stvarno znanje, iskustvo ili metodološki pristup u analizi problema.

Lažni autoriteti

Pseudostručnjaci se obično prepoznaju po sljedećim karakteristikama:

* Komentarišu sve teme, bez obzira na svoju struku – Dok pravi stručnjaci ostaju u okviru svog akademskog ili profesionalnog područja, pseudostručnjaci često komentarišu širok spektar tema, od politike do ekonomije, medicine i sigurnosti.

* Koriste emotivnu retoriku umjesto činjenica – Umjesto naučne argumentacije, oslanjaju se na populističke izjave, teorije zavjere i subjektivne stavove.

* Nemaju akademske ili profesionalne reference – Njihovi stavovi nisu potkrijepljeni istraživanjima, niti su objavljeni u kredibilnim naučnim ili stručnim časopisima.

* Često su prisutni u senzacionalističkim medijima – Umjesto u relevantnim akademskim ili stručnim debatama, pojavljuju se u tabloidima i emisijama koje promovišu populizam i polarizaciju.

* Ne priznaju greške i odbacuju kritiku – Dok pravi stručnjaci revidiraju svoje stavove na osnovu novih podataka, pseudostručnjaci rijetko priznaju kada su u krivu i često napadaju kritičare.

U vremenu kada dezinformacije i lažni autoriteti sve češće zauzimaju medijski prostor, građani moraju preuzeti aktivnu ulogu u analizi informacija. Informacijski šum može dovesti do ozbiljnih nesporazuma i pogrešnih zaključaka, ali razvijanjem kritičkog razmišljanja možemo smanjiti njegov uticaj. Institucije, mediji i stručnjaci imaju odgovornost da komuniciraju jasno i transparentno, ali krajnja odgovornost ostaje na građanima – da biraju kome vjeruju, da provjeravaju izvore i da prepoznaju razliku između pravih stručnjaka i onih koji samo koriste javni prostor za samopromociju i manipulaciju.

Sposobnost razlikovanja

U moru informacija i mišljenja, građani moraju razviti sposobnost razlikovanja kredibilnih izvora od onih koji šire dezinformacije. Evo nekoliko ključnih koraka:

* Provjeriti biografiju i reference – Da li osoba ima akademske kvalifikacije ili relevantno iskustvo u oblasti o kojoj govori? Da li je objavljivala radove u stručnim časopisima?

* Analizirati stil komunikacije – Da li osoba koristi argumente zasnovane na činjenicama ili se oslanja na emotivne izjave i populističke fraze?

* Gledati širi kontekst – Da li medij koji promoviše tog „stručnjaka“ inače prenosi provjerene informacije ili se oslanja na senzacionalizam?

* Uporediti mišljenje s drugim kredibilnim izvorima – Da li se stavovi te osobe podudaraju s analizama drugih priznatih stručnjaka ili su u potpunosti izolovani i ekstremni?

avaz