Elon Musk nije prvi tajkun koji je koketirao sa stranim diktatorom. Međutim, historija ne sluti na dobro

Izvještaj The Wall Street Journala u petak ujutro otkrio je da je Musk bio u tajnom redovnom kontaktu s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom posljednje dvije godine.

Musk bi se Amerikancima mogao predstaviti kao avatar budućnosti, elektrificirajući automobilsku industriju i vodeći ljude u naučne-fantastičnu budućnost na Marsu. Ali način na koji se odnosi prema geopolitici ima uznemirujuće odjeke u američkoj prošlosti, stavljajući ga u društvo poslovnih ličnosti čije su međunarodne nezgode gotovo uvijek bile crna mrlja u njihovim historijskim zapisima.

Povremeno ih je vlada uspjela obuzdati. Ovaj put to možda neće biti moguće, piše Politico.

Zaprepaštenost izvještajem WSJ

Iskusni diplomati i vladini nadzornici bili su zaprepašteni izvještajem o Muskovom odnosu s Putinom, posebno s obzirom na Muskovo moguće imenovanje na dvosmislenu, ali sveobuhvatnu ulogu u drugoj Trumpovoj administraciji.

Neizbježno je da međunarodni poslovni čelnici imaju kontakt sa stranim čelnicima, rekao je Richard Stengel, državni podtajnik za javnu diplomaciju i javne poslove u vrijeme predsjednika Baracka Obame.

Međutim, Muskov odnos s globalnim parijom poput Putina nosi još jednu razinu rizika.

“Ovo je posebno mnogo zlokobnije”, rekao je Stengel. On je izvještaj da je Putin preklinjao Muska da ne aktivira uslugu Starlink preko Tajvana nazvao uslugom kineskom predsjedniku Xi Jinpingu “stvarno varljivim poslom”.

(Ni SpaceX ni X nisu uzvratili zahtjev za komentar o izvješću ili o Muskovom odnosu s Putinom.)

Ovo bi moglo biti kršenje normi za suvremenog CEO-a, ali Muskov potez ima jasan presedan u ponašanju tajkuna druge generacije, čija su golema carstva i preveliki ego doveli do toga da pišu vlastite scenarije na globalnoj sceni.

“Muskovo bogatstvo je ogromno prema povijesnim standardima, usporedivo s Carnegiejem i Rockefellerom, tako da nema previše tačaka za usporedbu”, rekao je Mark Wilson, profesor historiji na Sveučilištu Sjeverne Karoline, Charlotte.

David Rockefeller, Henry Ford…

Muskova upotreba svog poslovnog carstva za njegovanje bliskih veza s brutalnim diktatorom zapravo podsjeća na jednog Rockefellera — Davida, šefa onoga što se tada zvalo Chase Manhattan Corporation (i kasnije Vijeća za vanjske odnose) koji je 1970-ih pokušao pomirite se sa svrgnutim iranskim šahom i počiniteljima Kineske kulturne revolucije.

Zatim, tu je Henry Ford, proizvođač automobila koji mijenja paradigmu s kojim se Muska najčešće uspoređuje. Prije nego što je Ford postao lice izolacionizma iz doba Drugog svjetskog rata, 1915. godine krenuo je u nesretnu ličnu misiju na svom “Brodu mira” kako bi zaustavio Prvi svjetski rat – nastojanje koje nije podržavalo i nije se slagalo s administracijom predsjednika Woodrowa Wilsona, koji je čuo je Fordov prijedlog za pothvat, ali je odbio sponzorirati ga.

“Svaki ludak i ludak u zemlji želio je ući na taj brod”, primijetio je tada novinar Brooklyn Eaglea. Ford je na kraju odustao od putovanja zbog straha za reputaciju svoje tvrtke, ali će ostati aktivan u antiratnoj politici, neko vrijeme na čelu izolacionističkog Prvog odbora Amerike.

Čini se da je jedan obrazac taj da mogulima ne smeta sjesti s diktatorima ako to sprječava sukob. Ford je notorno primao izaslanike i nagrade od nacističke Njemačke. William Randolph Hearst, 1934. godine, posjetio je Hitlera u Berlinu, u donkihotovskom pokušaju da svom vođi prenese američke poglede na nacistički režim.

Prema izvještajima Journala, Musk je njegovao direktan osobni odnos s jednim od rijetkih svjetskih čelnika na crnoj listi Ministarstva financija, na kojoj Putin sjedi pored sjevernokorejskog Kim Jong Una i sirijskog Bashara al-Assada.

Bez obzira na njihove ideološke simpatije prema povijesnim koljačima, napori Forda, Hearsta i Muska dijele pollyannaističko uvjerenje da se nemilosrdni ljudi s ambicioznim, složenim geopolitičkim ciljevima mogu umiriti kad bi samo mogli sjesti i razgovarati. To je svjetonazor koji samo čovjek koji nije navikao čuti riječ “ne” može prihvatiti, kao kada je Ross Perot pokrenuo misiju slanja plaćenika Boa Gritza u jugoistočnu Aziju da “spasi” ratne zarobljenike iz Vijetnamskog rata.

To je također jedna od glavnih kritika Trumpovog pristupa vanjskoj politici.

Ponekad može doći do povratne reakcije. Perot se nije dogovarao s diktatorima, ali je njegov honorarni posao svejedno razbjesnio Reaganovu administraciju — a samo nekoliko mjeseci kasnije, vojska je otkazala veliki ugovor s njegovim Electronic Data Systemsom.

Za Muska nije jasno da je takva vrsta posljedica uopće moguća. U to je vrijeme postojalo mnogo tvrtki za informacijsku tehnologiju koje su sklopile Perotove ugovore. Ali postoji samo jedna tvrtka s veličinom i stručnošću za lansiranje misija na Međunarodnu svemirsku postaju, pružanje satelitskog pristupa internetu u ključnim globalnim ratnim zonama i otvaranje novih koraka slijetanjem prve rakete za višekratnu upotrebu čovječanstva. I Musk to kontrolira.

To znači da je američka vlada u daleko težem položaju nego što je bila s bilo kojim od ovih prošlih mogula u stavljanju uzice na njegovu diplomaciju jednog čovjeka. (Glasnogovornik Pentagona rekao je za The Wall Street Journal: “Ne komentiramo sigurnosnu provjeru, pregled ili status bilo koje osobe, niti o pitanjima sigurnosne politike osoblja u kontekstu izvješća o postupcima bilo koje osobe.”)

“Da se radi o bilo kojem drugom izvođaču, agencija bi to istražila… ali pitanje o Musku je je li ‘prevelik da bi propao'”, upitao je bivši državni podtajnik Stengel.

U skladu s opsjednutošću bivšeg predsjednika Donalda Trumpa ekonomijom fin-de-sièclea, Musk možda gura Ameriku prema novom retro-futurizmu: svijet Forda i Hearsta slobodno se udvara nekim od najgorih američkih neprijatelja, s vladom bespomoćnom da ih obuzda i samo njihovi lični svjetonazori i savjest diktiraju uvjete tih odnosa.