EKSKLUZIVNO: Avdo i Olga vjenčali su se šerijatski usred Beograda

Priredio: Faruk Vele

Uprkos svim preprekama koje su bile ispred njih, uključujući i različito etničko i vjersko porijeklo, različita politička opredjeljenja komuniste Avde Hume i porodice Olge Ninčić, kao i u to vrijeme razbuktali Drugi svjetski rat, te izazove poraća u kojem su partijski drugovi zaprijetili da će legendarnog Mostarca “izbrisati iz historije”, Avdo i Olga su ostali zajedno do kraja života.

U drugom odlomku donosimo nastavak priče iz poglavlja „Brak“ Humine knjige „Moja generacija“, čije drugo izdanje je nedavno objavljeno iz okrilja IK “Vrijeme” iz Zenice. Tu se Avdo Humo prisjeća kako je dalje tekao razgovor s Olginim ocem Momčilom Ninčićem, beogradskim profesorom i ministrom u Kraljevini Jugoslaviji, koji se protivio njihovom braku.

Osjećali smo se slobodno

Sada je došao red na mene da se izjasnim. Dok je on još govorio, nastala je bila pukotina u mom čvrstom stavu. Nagrizla ga je ljubav oca prema djetetu i tragični akcenat koji se ispoljavao u njegovim pogledima i riječima, iako je u prvi mah cijela atmosfera izgledala vješto iskonstruisana da bi djelovala prvenstveno na emocije. U svakom slučaju, ispoljavala je tragediju ugledne buržoaske porodice koja je i po majčinoj i po očevoj liniji igrala vidnu ulogu u istoriji srpskog buržoaskog društva. Ipak, to nije bio neki preliminarni razgovor, niti diskusija kako se postaviti u budućnosti, već sastanak na kome je trebalo donijeti čiste odluke.

Rekao sam odmah na početku da dijelim mišljenje s Olgom, ali i da mi je teško što sam i ja vinovnik bola koji osjeća otac za djetetom smatrajući da ona brakom srlja u propast i u život koji neće moći podnijeti. Ali, u slučajnim okolnostima koje su dovele do našeg poznanstva, iz kojeg je izrasla studentska ljubav i sada nas sudbinski povezala, nije se računalo na roditeljski bol, na njihovu drukčiju svijest i na njihova nastojanja da i djeca ostanu u okviru te svijesti.

Osjećali smo se slobodni da sudimo o svemu i da ne sputavamo iz bilo kojih razloga svoje misli i svoja osjećanja. Imali smo svoje poglede na život i nikakvi nas ustaljeni društveni okviri, kao i obziri prema određenim društvenim faktorima nisu mogli omesti u našoj slobodi, u našoj ljubavi i iskrenim osjećanjima. Našu sudbinu nije povezala samo istovjetna ideološka pripadnost i zajednička politička borba, već i duboko ljudsko osjećanje prema čovjeku, prema narodu i njegovoj slobodi; ono je spojilo i nas dvoje, stvorilo ljubav koja je prevazišla sredine iz kojih smo izišli. To je fenomen sadašnjeg vremena kod mlade generacije: bez obzira na različite sredine iz kojih je proistekla, omladinu danas odgaja široki studentski pokret sa svojom antifašističkom borbom.

– Vaša kćerka ima daleko više moralne snage nego što vi, gospodine ministre, pretpostavljate. Nije to više Olga koju vaspitavaju guvernante i škole za mlade djevojke u Londonu; ona je postala borac i to je sad smisao njenog života. I kad biste je otrgli od mene, ne možete je otrgnuti od borbe. Ako imate nekom da zamjerite, onda na prvom mjestu možete sebi, jer ste je vi odgojili u jednom demokratskom duhu i moralnoj principijelnosti, kao i studentskom pokretu koji ju je prihvatio kao takvu i odgajao u svom humanističkom i revolucionarnom duhu. Meni najmanje možete da zamjerite.

– Tačno je da sam komunista i da mogu biti zatvaran i osuđivan, ali ta sudbina ne mora da zadesi vašu kćerku, pa ako bi se nekim slučajem, u što ne vjerujem, njoj tako nešto dogodilo, ja sam uvjeren da bi ona sve teškoće i neprijatnosti izdržala kao i ja. U svakom slučaju, ne morate da brinete o našoj egzistenciji, pripadamo takvom društvu u Sarajevu koje je u mogućnosti da nam stvori potrebne uslove da sami sebi možemo da obezbijedimo sredstva za život.

Dok ja izgovaram ove posljednje rečenice, čujem tih plač Olgine majke, koja je slušala naš razgovor. Ðura je cijelo vrijeme sjedio nervozan i nije htio da se miješa u dijalog s ocem. Vidjelo se da mu je žao i jedne i druge strane. Kad je čuo plač, digao se i izišao iz sobe.

Nastala je opet mučna i teška situacija.

– Pretpostavljao sam da će se sve ovo ovako svršiti, ali sam gajio nadu da bi moglo biti i drugojačije – nastavio je Momčilo Ninčić.

– Ostajem i dalje u strahu za Olgicu. Kada počne da živi drugim životom, možda će se opametiti. Vrata moje kuće biće joj uvek otvorena.

Osjetio sam da je ovim razgovor završen. Od njega je ostala u kući, kod roditelja, tiha unutarnja tragedija. Nastojalo se da se razgovor obavi dostojanstveno, što je i meni olakšalo da budem prirodan i odlučan. Ali se, s druge strane, iako su riječi očeve izgovorene mirnim tonom, osjetilo u njima čvrsto neslaganje s brakom, a uvjerenje da se on može i isprobati, i da će na kraju propasti i pokazati se ko je imao pravo. Svijet je sa svojim promjenama u pravcu nestabilnosti, s dubokim protivrječnostima i neposrednom perspektivom rata i uništenja mijenjao mlade u zrele ljude.

Očevi, međutim, bez obzira kome društvenom sloju pripadali, ostajali su po pravilu u ranijem svijetu ideja i pogleda na društvo i čovjeka. Oni su mislili da se nova zla mogu liječiti krpljenjem, dok je mlada generacija smatrala da se snošljiva budućnost može obezbijediti stvaranjem novog svijeta i novog društva. Zbog toga je i nastao veliki raskorak u osnovnim idejnim i moralnim shvatanjima između jedne i druge generacije, između roditelja i njihove djece, iako je tu i tamo bilo pojava identifikacije roditelja sa svojom djecom i obratno.

Put u Bosnu

Oprostio sam se i na ulazu u salon, koji mi sada nije ostavljao utisak beskonačne dužine, sudario se sa sobaricom, koja je užurbanim korakom na poslužavniku nosila čašu vode i neke pilule za umirenje. Poslije dva dana smo se vjenčali u Šerijatskom sudu na mansardi Opštinskog suda.

Dok smo se penjali uz stepenice, sprovodili su neke džeparoše s lisicama na rukama. Na vjenčanju su bili Hamza, kao moj svjedok, a Jurica Ribar, kao Olgin. Još je samo bio prisutan Olgin brat Ðura.

Sudija je saopštio da djeca rođena u tom braku moraju biti muslimani po vjeroispovijesti, i pozvao nas da odredimo sumu koju će muž isplatiti ženi u slučaju raskida braka, rekavši da je najmanja 500 dinara. Nju smo i prihvatili!

Poslije vjenčanja Olga je otišla pravo kod svoje tetke, doktorke Mile Lazarević, a ja kod Hamze. Našli smo se ponovo tek uvečer na željezničkoj stanici. Olgu su ispratile dvije tetke i njena rodica Žaklina Šamorel s grupom drugarica. Meni je Predrag Vasić na stanicu donio paket ilegalnog materijala koji je trebalo odnijeti u Sarajevo. Olga je imala mnogo prtljaga, jer je ponijela svu svoju garderobu, kako bi bar s te strane bila obezbijeđena za duže vrijeme.

Kad je voz krenuo i kad smo se konačno nas dvoje našli “legalno” prvi put zajedno, oslobođeni svega što nas je toliko godina razdvajalo i sa čim je, naročito Olga, vodila divovsku i ustrajnu borbu, obuzela nas je u isto vrijeme i zbunjenost i euforija. Otvorili smo torbu s lijepim sendvičima, kolačima i termos-flašama koje su nam od Olgine kuće donijeli na stanicu. Znam da sam počeo, kako je bio običaj između nas, da joj pričam ono što mi je u tom trenutku bilo najinteresantnije, a to je bilo ilegalno putovanje u Moskvu našeg nešto starijeg druga i prijatelja ing. Nikole Petrovića sa svojom ženom Marom. Olga i ja smo ih posebno voljeli.

Cijelo to njihovo putovanje razgaralo je maštu pomalo i kao neka romantična pustolovina. Međutim, kako se mali voz približavao Drini i bosanskim planinama, moje pričanje je postajalo sve grozničavije, a obrazi sve vreliji. Najzad sam shvatio, i Olga je osjetila, da gorim u visokoj temperaturi. Možda sam već nosio gripu u sebi koja je u Beogradu bila potisnuta raznim uzbuđenjima, a sada je u vozu, kada se sve svršilo, izbila svom snagom.

U groznici mi je stalno dolazila na um moja lažna legitimacija koja je glasila na nekog studenta Budalicu iz Trebinja. Šta će biti ako žandarmi otkriju da imam lažnu legitimaciju ili me neki sumniivi tip prepozna, a ta noć je moje bračno putovanje koje počinje od Beograda, ide preko Užica i završava se u Sarajevu. A tu je bio i onaj ilegalni materijal. Eto, može se obistiniti daleko brže ono što je Olgin otac govorio, i tada mi pred oči iziđoše sve one slike koje sam doživio u Olginoj roditeljskoj kući. Kad pogledam Olgu, vidim da je i ona zbunjena, brižna i ne zna kako da mi pomogne. Putovali smo starinskom austrijskom I klasom koja se noću izvlačenjem sjedišta pretvarala u spavaća kola.

To mi je bilo prvi put u životu da putujem takvim kolima, kao i Olgi. Olga je našla neke aspirine, progutao sam više komada i nakon izvjesnog vremena počeo tako da se znojim da je sve na meni i ispod mene bilo u goloj vodi. Presvlačenje nije dolazilo u obzir, samo sam se bolje umotao. Pad temperature otklonio mi je mučninu, došao sam sebi. Ne spavajući, samo za trenutak drijemajući, nijemo smo slušali pribijeni jedno uz drugo kloparanje uskotračnog voza, pištanje lokomotive i ljudski žamor na usputnim stanicama.

Humo i Tito

Na kraju smo gledali iz voza kako se teško i mučno probija ledeno decembarsko jutro kroz sivu maglu koja se ledi i osjećali stravičnost mnogih malih praznih stanica pokrivenih snijegom i mokrinom.

Najedanput je voz uletio u Bistričku stanicu i stao, dašćući kao prestrašen iznenadnom pojavom sarajevske kotline, u kojoj se kroz paučinastu maglu nazirao grad.

A snježna bjelina se nastavlja dolinom kraj Miljacke, tom uskom trakom grada iz koga izrastaju minareti i zvonici crkava. Olga je kao djevojčica dolazila u Sarajevo i sjeća se samo Baš-čaršije i nikada ni u snu nije sanjala da će tu živjeti. Drhteći od groznice i mraza, objašnjavao sam se s maltarom oko Olginih brojnih kofera. Najzad smo uzeli taksi i krenuli da se smjestimo u moju studentsku sobicu u Trumbićevoj ulici. Bio sam još s visokom temperaturom pa sam i ja jedva čekao da se svalim u krevet.

Posmatrao sam Olgu kad smo ušli u tu moju vrlo čisto i uredno održavanu sobu, ali malu da dvoje u njoj žive. Dočekala nas je moja gazdarica, sijeda, s prijatnim osmijehom, koju sam obavijestio da idem u Beograd po ženu. Nekoliko Olginih kofera najedanput su ispunili sobu i sada se po njoj teško kretalo.

Gazdarica se jedva izvukla iz sobe i otišla da napravi čaj, a Olga je sjela na jedan od tih kofera, čas je gledala u mene, čas je odmjeravala zakrčen i napunjen prostor stvarima koje su izobličile sobu. Šta li ona sada misli kada se sudara sa stvarnošću, jer sve do sada, do ove sobe, ona je živjela u ljubavnom zanosu i poetskoj nadi. Da li se u sebi pita, gdje sam ja ovo došla?

Još jučer se kretala u jednoj bogatoj prostranoj kući, lijepo i s ukusom namještenoj, a preko noć kao da ju je neko iz sna spustio, pala je u jednu malu sobicu s krevetom kakve su sa sobom u Bosnu donosili niži austrougarski činovnici, stolom i stolicom, jednim starinskim ormarom i jednim prozorom koji je gledao na bašču, i još s bolesnim mužem, jedinim čovjekom koga je poznavala u tom gradu. I kada sam je upitao o čemu razmišlja, odgovorila je:

– Kako ću naći ljekara kad ne poznajem ljude, ni bolnice, ni grad?

Laknulo mi je kada je to rekla, iako mi je kasnije priznala da se teško osjećala u toj sobi. Morao sam nadugo da joj objašnjavam kako će naći Pavla Goranina, koji je radio kao pripravnik u kancelariji kod advokata dr. Zaima Šarca. Trebalo je da javi Pavlu da dođe kod mene, a ona usput da kupi hljeb i još neke stvari za doručak. Našla je Pavla u kancelariji i on je prije nje došao kod mene, jer je Olga malo lutala tražeći namirnice za doručak. Pavle je uletio u sobu sav zadihan i sa vrata povikao:

– Šta je to, prepao si se braka i razbolio se od straha!

Kad je vidio bljedilo na licu i užarene oči, malo se uozbiljio. Ali je odmah počeo da iznosi dobre vijesti. Zora Šer, krojačica, član Partije, za nekoliko dana odlazi zajedno s njim na partijski kurs na Crepoljsko. Iz Zagreba dolazi jedan drug koji će biti predavač, a odmah poslije kursa, prvih dana januara, ona će otputovati u Budimpeštu; javili su joj da će u to vrijeme biti pušten iz zatvora njen brat, mađarski vodeći komunista, Maćaš Rakoši, dugogodišnji robijaš koga će Sovjetski Savez razmijeniti za neke Mađare zatvorene u SSSR-u.

– Možeš u njenom stanu duže da ostaneš. Poslije podne ću vas preseliti kod Zore, ona ima dobar stan. Ja sada idem da nađem doktora Pintu da te pregleda i čim ga uhvatim, doći ću s njim. A poslije ćeš mi pričati kako je bilo u Beogradu.

Olga je zavoljela grad

Poznavao sam Zoru dobro, pripadala je onom aktivu žena članova Partije koje su radile na okupljanju žena u antifašistički front; ona je bila udata za nekog Šera, subotičkog Jevrejina, naprednog čovjeka s kojim je imala sina Vladimira. Još se u Beogradu razvela od muža i kada je Cana Babović poslije 1936. godine došla u Sarajevo na partijski rad, povela je Zoru sa sobom. Zora je bila pametna žena, sposobna i vrijedna krojačica.

Tog dana Pavle je doveo ljekara, spremio stvari koje ćemo ponijeti, preselio nas i obavijestio Isu Jovanovića i drugove da sam stigao sa ženom u Sarajevo.

Dobri i požrtvovani Pavle čitav dan se pozabavio oko nas. Čak je uspio da pronađe projektanta željezničkog oblakodera i dao mu u zadatak da mi u oblakoderu obezbijedi garsonijeru. Pavle sprema s Olgom naše stvari i kao da za sebe govori, a ja sve to čujem, kaže:

– Sada ćeš morati potpuno da se legalizuješ. Imaš ženu, još ako se useliš u prvi sarajevski oblakoder s toplom i hladnom vodom, nema, druže, petljanja s ilegalnim legitimacijama. I u Sarajevu će se pročuti da si zet Momčila Ninčića i nećeš moći više da sakrivaš glavu u pijesak; bar ću tada bez straha ići na sastanak s tobom.

Poslije podne preseljavamo se kod Zore, koja je za dva dana otputovala na kurs, a njen sin je čas kod nas, čas kod Cilike, Zorine prijateljice. Mladi Vlado voli da bude i s nama i kod Cilike. Hrani se i kod nas i kod Cilike.

Sutradan je i Olga dobila temperaturu pa je i ona legla. Sada dolaze drugarice da pomognu, a najviše Radojka Lakić, koja poznaje Olgu s Univerziteta i provodi kod nas sve svoje slobodno vrijeme. Stvara se intiman krug, najviše drugarica koje nemaju neku poslovnu obavezu, a i bolest u takvoj atmosferi brzo prolazi. Za tri-četiri dana ja sam se pridigao, dok Olga još leži.

Zora se vratila nakon 15 dana, a mi smo još u njenom stanu, ali smo upravo, pred njen povratak sa kursa, dobili odobrenje da možemo da se uselimo u garsonijeru željezničkog oblakodera, tada najviše zgrade u Sarajevu. Olga je imala nešto novca, pa je trebalo kupiti i neki namještaj. Zora je otputovala sa svojim sinom u Mađarsku. Bilo nam je neobično bez tog plavokosog, ozbiljnog i pametnog Vlade.

Poslušan i konspirativan dječak, koji ni Ciliki nije htio da kaže ko stanuje u stanu njegove majke, postao nam je vrlo blizak za vrijeme naše bolesti. On je prekinuo školovanje u četvrtom razredu osnovne škole i sada odlazi u Mađarsku da zajedno s Rakošijem otputuje u Sovjetski Savez i tamo nastavi školovanje.

Naviknut da živi u društvu starijih osoba i seljakajući se s majkom iz grada u grad (Subotica – Beograd – Sarajevo), prerano je taj zlatni dječak postao ozbiljan i usamljen. Više ga je interesovalo šta pričaju stariji nego igra i razgovori s njegovim vršnjacima. Iako još dijete, on je toliko indoktriniran da ne skriva radost što odlazi u zemlju o kojoj je s divljenjem toliko slušao od svoje majke, njenih drugarica i drugova, da mu nije žao da ostavi ni majku ni drugove ni grad koji voli, a majku više nikada nije vidio, jer je poginula u toku rata.

Olga se upoznala s mnogim drugaricama koje su radile u Partiji i SKOJ-u, zavoljela je Sarajevo i brzo se prilagodila postojećoj situaciji.

(Oprema teksta je redakcijska/Kraj)

Azra.ba