Ekonomsko samoubistvo

U svakom statističkom izvještaju suočavamo se s apsurdnim podacima i brojevima, ali već decenijama nikako da shvatimo da na taj način ne samo da nikada nećemo “do zelene grane” već snažno i uporno pilamo i onu na kojoj sjedimo.

Informacije da smo, pored plodnih a zaraslih bosanskih polja, paradajz uvozili iz Turske, jabuke iz Čilea i Poljske, krompir iz Nizozemske, a bijeli luk iz Kine, više ne predstavljaju ni posebno iznenađenje. Međutim, svaki izvještaj o uvozu vode, uz naše, prirodne, kvalitetne, osvježavajuće, koje nam teku pred vratima, mora boljeti svakoga ko voli ovu zemlju i ko se brine o budućnosti svoje djece.

Samo za pet mjeseci ove godine, za vodu, mineralnu i gaziranu, zašećerenu i aromatiziranu, te ostala bezalkoholna pića iz uvoza, platili smo više od 113,5 miliona KM.

Dakle, bez obzira na domaće fabrike, među kojima su i osvajači najvećih evropskih i svjetskih priznanja za kvalitet, bh. kupac je nešto ljepše, slađe i zdravije pronašao u vodi iz susjednih, ali i drugih zemalja. Pojedini analitičari će kazati da domaća proizvodnja nema dovoljan kapacitet da utoli našu žeđ, ali da smo u decenijama iza nas, ne računajući časne izuzetke i privremene pomake, pokazali barem malo ekonomskog patriotizma i odlučnosti, naše punionice danas bi imale trostruke kapacitete.

Svaki domaćin proizveo bi ono što mu je potrebno da preživi, samo BiH nastavlja uvoziti hranu koju bi sama mogla proizvesti, povećavajući izvozni deficit na oko 3,5 milijardi KM. Dok izvozimo eure, istovremeno na domaćem terenu stotine miliona maraka, kroz poticaje u poljoprivredi, ne mijenjaju ovaj opasan trend. A put ka izlazu iz stanja u kojem godinama razvijamo tuđe ekonomije počinje od vlastitog vrta i police u trgovini, gdje samo artikli s BiH kao zemljom porijekla garantiraju razvoj, punjenje budžeta i fondova, redovne plaće i penzije.