Edin Škaljić: Izradili smo prvu 3D ruku, planiramo printati ljudsku kožu, životinjsko meso

Član je Američkog društva inžinjera mehanike, a između ostalog, Bosanac Edin Škaljić (45), bio je i menadžer pri Vojsci SAD u Evropi, angažiran na podršci operacijama, svakodnevnom životu, logistici, održavanju baznih kampova, te osnivač prvog laboratorija u BiH i u regionu za digitalnu fabrikaciju – “FabLab”.

U pitanju je organizacija za istraživanje i tehnologiju vođena inovacijama koja razvija inovativne i istraživačke platforme s ciljem poboljšanja istraživačke infrastrukture, razvoja najsavremenijih tehnologija i ubrzanja inovacija u Bosni i Hercegovini (BiH). “FabLab” je nezavisna, neprofitna, nevladina i nepolitička organizacija.

“FabLab” istražuje ključne transformativne tehnologije iz Industrije 4.0 i Industrije 5.0, s fokusom na aditivnu proizvodnju (AM), umjetnu inteligenciju (AI), 3D bioprinting, tehnologije proširene i virtualne stvarnosti (AR/VR) i osnove iz koncepata kružne ekonomije.

Škaljić i njegov tim iz “FabLaba” izradio je prvu 3D digitalnu ruku i na taj način osigurao pristup svjetskoj zajednici volontera koji uz pomoć 3D printera, izradom jeftinih protetičkih pomagala, nastoje olakšati život osobama s invaliditetom.

No to nije sve, oni u u stopu prate tehnološke trendove i pripremaju mnoge projekte. Nek od njih, Škaljić je otkrio u intervjuu za Faktor. Također, krajem maja – 28. i 29. u Sarajevu će organizirati Maker Faire – najveći sajam inovacija koji je internacionalnog karaktera.

Prije nego ste se skrasili u Sarajevu putovali ste po svijetu, kako poslovno, tako i kroz obrazovanje… Koliko godina iskustva ste stekli kada ste počeli sa vlastitim projektima?

Iza mene je 20 godina iskustva prije nego što smo krenuli u priču sa “FabLabom” i Maker Fairom. Put je trajao kroz studiranje u inostranstvu, u Londonu, Tuzli, Sarajevu i Erlangenu. Radio sam u Njemačkoj, bio menadžer pri Vojsci SAD-a, gdje sam proveo desetak godina. Zapravo, bio sam na raznim pozicijama od vođe tima na raznim projektima inoviranja, do naprednih nekih stvari. Poslije toga osnivam svoju firmu i počinjem da se bavim intelektualnim vlasništvom, u smislu zaštite patenata za velike korporacije svjetske i individualne inovatore koji pokušavaju da monetiziraju svoju tehnologiju, odnosno inovaciju koja je izmišljena. To već radim nekih 10-tak godina.

Šta to konkretno podrazumijeva u tehnološkom svijetu? Objasnite nam na primjeru.

To je “crossover” između tehnologije i prava. Uzet ćemo za primjer Appleov telefon. U njemu imate stotine različitih vrsta tehnologija, i oko 300.000 patenata, ne samo Appelovi, nego i patenata drugih kompanija. Recimo da u Americi imate svoju firmu, i hoćete da prodajete svoje proizvode u Evropi, ako taj proizvod nije zaštićen bilo kojim dijelom, vrlo vjerovatno da će vas neko iskopirati u Evropi.

Dakle imamo zaštitu autorskih prava, žigove, industrijski dizajn i patente kao najveći nivo. Svaka država ima svoje patent ofise, a ja radim na svjetskom nivou. Da bi radili zaštitu morate položiti ispit, i tek onda možete zastupati klijente ispred ureda za zaštitu intelektualnog vlasništva.

Da li pored Vas još neko to radi u BiH?

Da, s tim što ja imam četvrtinu agenata za zaštitu intelektualnog vlasništva. Oni su ustvari advokati koji se razumiju i u tehnologiju. Dakle, morate biti pola pola u tom dijelu. Najvažnija stvar za jednu kompaniju nije fiksna imovina, dakle ne zgrade, nego neopipljiva imovina, to jesu ljudi ali i tehnologija, proizvodi i patenti koje razvijaju. To je najvažnije. Najskuplja stvarka.

Kako je nastao “FabLab”?

Vidjeli smo da je padao kvalitet inženjera, odnosno tehnologije koju koriste i znaju primjeniti u svojim proizvodima, nakon što završe fakultete ili dok rade za firme. Vidjeli smo da firme također padaju sa svojim proizvodima u BiH, i onda smo mislili da taj efekat možemo prevazići jednom vaninstitucionalnom organizacijom, koja nije fakultet, koja nema ideju da preuzme fakultet, nije također industrija. Sjedi između. To je “crossover”, sjedi nekako između industrije, realne industrije, akademije i instituta koji već postoje. Deklarisana je kao hab ili institut u kojem se nalaze nove tehnologije. U 80-tim su proizvode pravile velike fabrike sa 100 inžinjera, i trebalo im je godinu da naprave jedan proizvod. Izrada tog proizvoda se skraćuje novim tehnologijama, danas se može napraviti prototip proizvod za tri-četiri dana, iste kompleksnosti kao što je bilo prije. Tako se tehnologija približava ljudima.

Vi ste prvi u BiH i regionu koji se tim bavite?

Da na ovoj veličini, i u ovom opusu. Ima ih još, ali koje servise sve možemo ponuditi, definitivno smo prvi, a i zato što imamo više različitih tehnologija. Imamo pristup tehnologiji, opremi i resursima ljudskim, koji mogu da podrže bilo koju ideju, ili budu podrška nekoj ideji pa sve do zaštite tog intelektualnog vlasništva, zaštite proizvoda, lansiranja proizvoda ako je u pitanju neki start up. S te strane je “FabLab” jedinstven, jer ima puno maker spaceova i u BiH, ali su veoma mali, imaju specifične namjene, dosta su lobističkog tipa nastrojeni, što znači da traju koliko je ta individua zainteresovana.

Izradili ste, odnosno isprintali ste prvu 3D digitalnu ruku. Šta je sljedeće?

Da, to nam je jedan program kojeg nema u regionu. Cilj nam je da se prostetikom cjenovno pristupimo svima, posebo dječijoj populaciji, dakle onima koji nemaju pristupa skupim protezama. Ruke koje proizvodimo su veoma funkcionalne i obavljaju dvije – tri osnovne funkcije, a koštaju 20, 30 do 50 KM. Ali, mi ih kroz partnere i sponzore sponzorišemo tako da krajnji korisnik ne plati ništa. To je uglavnom za djecu, jer djeca brzo rastu, proteze su skupe, profesionalne proteze su od 10. do 15. hiljada KM. Djeca rastu, svaka prilagodba isto toliko košta. Ove nisu baš te ful napredne, ali su dosta funkcionalne. Od 2020. smo proizveli desetine.

Naš cilj je da pravimo istraživačke platforme i razvojne platforme, koje će onda korisnici koristiti. Inače, kada bi htjeli sve što hoćemo, trebalo bi nam jedno hiljadu ljudi otprilike. I to je nemoguće da se uradi u tom konceptu. Mi nudimo to svima, od biznisa do individualaca po ultra povoljnim cijenama, ne tražimo ništa za to, s tim da oni nešto naprave od toga. Da ne treba neka luda količina para, da se to može napraviti i u Bosni, a ne samo negdje drugo.

Platforme same sebi služe i šire se. Jedna od platformi koju trenutno razvijamo, odnosno pokušavcamo trenutno da sklopimo finansijsku konstrukciju, da kupimo opremu, djelimično smo na 50 posto, radimo sa prijateljskim organizacijama, jeste da pokušamo napraviti 3D isprintanu, od ljudskih organoida kožu. Na toj koži, koja će biti živa, možete testirati razne stvari, ne trebaju vam ljudi da testirate farmaceutsku industriju.

U posljednje vrijeme je popularno 3D printanje mesa što se već koristi eksperimentalno.

Hoćete li i Vi to proizvoditi, i znači li da ćemo uskoro jesti to “meso”?

Mislim da hoćemo vrlo brzo. Mislim da su se već otvorili 3-4 restorana. KFC piletina je već napravljen na taj način. Testiranje je već počelo u Oklahomi. Kada kažete ljudima da to hoćemo da radimo, onda svi misle da se igramo Boga. A ustvari, uopšte nije u tom konceptu. Drugi naš cilj je zaštita životinja. Mi smo jedina zemlja u Evropi koja nema oficijelnih centara gdje se može testirati alternativnom metodom, a da se ne radi na životinjama. Dakle, mi ćemo printati uzorke mesa za eksperimentalna istraživanja i istraživačke svrhe. Ne za ostale stvari.

Imamo i druge platforme. Radimo sa Univerzitetom u Beču, i prva smo članica na zapadnom Balkanu, izuzev Hrvatske i Slovenije, EIT – European Institute of Innovation and Technology. Sa njima imamo projekat u okviru kojeg će se kreirati novi koncept obrazovanja. Cijela Evropa je prepoznala trend, svi univerziteti su uključeni, da obrazovanje kadrova nakon fakulteta treba biti vrlo kratko usmjereno, i veoma jasno. Tehnologija brzo putuje, silabusi čak i u Evropi sporo to prate, a kamoli kod nas. EIT uspostavlja organizaciju, između industrije i akademije, i organizacije poput naše koje se bave naukom, da implementiraju taj dio programa i treninga za ljude koji hoće da se bave high tech tehnologijom, ali imaju jako malo iskustva.

Preobrazba kadrova, da tako kažem.

Kod Vas u “FabLab” mogu doći svi oni kojima je potrebno više iksustva?

Da, čak i nezaposleni pored studenata mogu doći na obuke kod nas. Dosta obuka radimo besplatno, pro bono, ili kroz programe koje završimo sa kantonalnim ministarstvom.
Jedan od projekata koji je u implemtaciji su koboti. Kobot je budućnost ja mislim, dugo se priča o njima. Koboti su “collaboration robots”, znači nisu industrijski roboti, nego su roboti koji rade zajedno sa ljudima. Odatle naziv “collaboration”. Dakle, to su roboti koji paralelno rade, ne mogu vas ozlijediti. Oni vas vide u prostoru, kada ih dodirnete oni stanu sa svojom putanjom, mogu biti čitava ispomoć ljudima ili zamjena za ljude. To je nešto novo što dolazi. Za nekoliko godina vjerovatno više neće biti čistačica u hotelima, imat ćete kobote. Mi ćemo sigurno imati to isto.

U New Yorku je otvorena prova pizzerija prije desetak dana gdje ima deset kobota koji sami prave pizzu. Dakle, nema čovjeka uopšte. Ta pizza košta 8 dolara, puno je jeftinija. To je naša budućnost, dosta industrijskih poslova, da li servis u kuhanju, čišćenju, to će raditi koboti.

Krajem maja organizirat ćete najveći sajam inovacija u BiH. Po čemu je Sarajevo Maker Faire poseban?

Maker Faire, koji se od 2006. održava u najvećim gradovima širom svijeta, pravi je praznik za mejkere jer okuplja inovatore, naučnike, obrtnike, poduzetnike, proizvođače, umjetnike, dizajnere, inženjere, zanatlije i hobiste, ali i naučne klubove, tehno-parkove te cijele porodice, edukatore, djecu i omladinu – sve one radoznalog i kreativnog uma koji imaju ili žele steći vještine da nešto stvaraju, ali i da podijele svoje znanje sa drugima.

Upravo to ćemo organizirati u Sarajevu na platou Skenderije, i u Domu mladih. Besplatan je ulaz za sve zainteresirane. Prijave su otvorene za izlagače. Pretpostavljam da ćemo imati 100 izlagača, jer do sada ih se već prijavilo 50. Pokazat će nešto interesantno što su napravili, što je čudnovato, što lijepo izgleda, da bi pobudili interes javnosti za nauku i tehnologiju.

Je li ima sada već nekih zanimljivih projekata koje možete spomenuti?

Imamo projekat, odnosno studentsku formulu iz Mostara koja je već napravljena. Mislim na formula koja se vozi. Imat ćemo jednog robota koji radi na deminiranju terena. Znači ima robotsku ruku svoj sistem, kreće se samohodno. Također će biti dosta radionica za mlađe od 4 do 18 godina, imat ćemo i jedan “escape room” koji je onako više naučni.

Pitaju li Vas često zašto to sve radite u Sarajevu i BiH, zašto ne negdje u svijetu gdje imate više mogućnosti?

Naravno, to je standardno pitanje, ali, mislim da kod nas ima puno više potencijala nego tamo. Tehnologija postaje pristupačna, i to je to što mi radimo. Kroz pet šest godina, kroz ovakve pristupe, tehnologija će postati pristupačna bilo kome. Inteligencija je svugdje ista, inovativnost je u svijetu svugdje ista. Kod nas je samo potrebna podrška sistema kada napravite nešto novo, izumite nešto novo. Taj trenutak mi tek treba da razvijemo u našoj državi, “pravu” podršku startupovima. Dakle, ovdje se radi o stvaranju nove vrijednosti.

Pa šta biste onda poručili mlađim kolegama koje ipak hrle u inostranstvo?

Moraju probati. Prošao sam i ja taj isti put odlaska vani radeći u institutima, i za privatne firme, korporacije, ali, rijetko imate mogućnost da radite svoju stvar. Vani ćete uvijek raditi na dijelu nečega. To je dobro, to je super iskustvo, ostanite 2-5 godina tamo, ali kada skontate kako se to radi, možete veoma lako napraviti u BiH, mnogo brže nego u Njemačkoj ili Americi, jer ovdje je ipak sve puno lokaliziranije nego tamo, i taj dio što ste odavde je mnogo lakše. Ali isto tako, jednom kada napravite taj proizvod, mora postojati sistem koji će ga podržati da postane uspješan. To gradimo.

Faktor.ba