Džonson odlazi, a Fadila ni optužnica ne može maknuti

Premijer Velike Britanije Boris Džonson (Johnson) podnio je ostavku prošlog četvrtka. Džonson je, u nešto više od pet godina, već treći premijer ove zemlje koji podnosi ostavku. Laiku bi se na prvu moglo učiniti da je Ujedinjeno Kraljevstvo neka nestabilna zemlja s nestabilnom vlašću, no upravo suprotno, ova činjenica potvrđuje da se radi o jednoj od najzrelijih i najrazvijenijih demokratija u svijetu. 

Ne treba to da čudi za zemlju s najstarijom demokratskom tradicijom koja je svijetu podarila podjelu vlasti, parlamentarizam i jednakost pred zakonom, odnosno one temelje koji će voditi ka uspostavi liberalne demokratije koju zapadni svijet danas uživa.

Premijeri se mijenjaju, a da se pritom nije promijenila stranka na vlasti. Naime, kroz sve ovo vrijeme na čelu Britanije je Konzervativna stranka. No, to što ste njen premijer u Britaniji vam nije garant da će stranka bezrezervno stajati iza vas. Naprotiv, lider koji ne ispuni svoje zadaće odgovarat će svojoj stranci. Dejvid Kameron (David Cameron) tako se morao povući nakon izglasavanja Brexita kojem se protivio, njegova nasljednica Tereza Mej (Theresa May) nakon što je uporno padala na ispitu da isporuči sporazum o napuštanju EU koji bi zadovoljio stroge zahtjeve Britanaca. Džonson odlazi usljed lošeg rukovođenja ekonomskom krizom i gubitka podrške svog kabineta koji je reagirao masovnim ostavkama.

Tako stvari funkcioniraju u ozbiljnim i uređenim demokratijama. Niti jedan političar ili lider nije nezamjenjiv. Svako je na poziciji samo privremeno i u slučaju neispunjavanja obećanog ili nedoraslosti zadatku – gubi podršku.

Sada samo uporedite to s praksom i demokratskim stanjem u Bosni i Hercegovini. Fadil Novalić, primjerice, već je četiri godine premijer u tehničkom mandatu, nakon četiri godine redovnog mandata. U tom periodu uspio je zaraditi i optužnicu za višemilionski kriminal i brojne afere, ali sve to nije navelo ni Novalića ni stranku da pomisle na njegovu ostavku.

Kada bismo se vratili u 2006. godinu i pogledali vijesti i imena na izbornim listama, uvidjeli bismo da se u 16 godina malo toga promijenilo. I tada su, kao i danas, političkom scenom dominirali Dodik, Čović, Izetbegović, Džaferović, Špirić… Činjenice da je u međuvremenu BiH (p)ostala jedna od najnerazvijenijih država Evrope koju je na evropskom putu prestigla i jedna Moldavija, da su iza sebe ostavili brojna (ne)djela i afere, a neki završili i na američkim crnim listama, nisu ni na koji način poremetile njihov položaj na političkoj sceni. Naprotiv, u atmosferi konflikta i haosa upravo i crpe svoju moć i popularnost. 

Stoga upravo na primjeru Britanije možemo spoznati koliko smo još daleko od ozbiljnih demokratija. Da bismo im se približili, jedna od osnovnih stvari koje se moraju učiniti jeste uspostavljanje novih i jasnih pravila, pri kojima će vas određena djela neupitno diskvalificirati za daljnje obavljanje funkcije. Druga je istinska demokratizacija naših stranaka u kojima će biti obustavljena praksa vladavine malih diktatora i gdje više neće biti nedodirljivih. U ovom trenutku miljama smo udaljeni i od jednog i od drugog.

U postdejtonskoj BiH na prste jedne ruke mogu se nabrojati političari koji su zbog propusta i afera podnijeli ili su natjerani na podnošenje ostavke. Umjesto toga, uspostavljen je sistem gdje je moguće sve i za obnašanje funkcije vas ne diskvalificira ništa, ni optužnice, ni afere, ni katastrofalni rezultati, ništa osim volje i autoriteta vašeg stranačkog lidera.

Avaz