Džemaludin Latić: Ja sam borac Armije Republike BiH, Aliji sam halalio, a njegovom Bakiru i tebi Ceriću neću

Univerzitetski profesor i književnik Džemaludin Latić odgovorio je putem portala “The Bosnia Times” bivšem reisu-l-ulemi Mustafi ef. Ceriću na kritike.

Cerić je putem medija uputio kritike, zapravo reakciju na Latićevu kolumnu pod naslovom “Bog pomaže hrabre, a ne ljigavce”.

Latićev tekst sa portala “The Bosnia Times” prenosimo u cjelosti.

– Kada god ja, kao svjedok naše moderne historije (1983.- 2001.), progovorim o katastrofalnim potezima koje je dinastija Izetbegovića počinila prema muslimanskom i bosanskom narodu te Republici Bosni i Hercegovini, javi se njihov reis Cerić i optuži me za dezerterstvo i izdaju. 

“Šta sam izdao”

Ni za što drugo, ni manje ni više! Šta sam ja izdao, šta sam ja mogao izdati?! Aliju Izetbegovića kome sam rekao neću onda kada je od mene tražio da se, kao nezvanični a stvarni ideolog SDA i najčitaniji komentator u slobodnom dijelu Bosne, obratim borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine, bosanskomuslimanskom / bošnjačkom narodu i ostalim domoljubima /rodoljubima, te da pišem kako je podjela Bosne najbolja opcija za nas i da je to „gotova stvar“ u „međunarodnim krugovima“ itd. 

Kako to može biti dezerterstvo i izdaja ako ja nisam dao i ne dam svoju zemlju Bosnu? Nikad ne umanjujući zasluge rahm. Alije, u čijim sam savjetima radio 12 godina, nisam i ne mogu biti dezerter i izdajnik ako kažem: Alija nije ni Bosna ni novi pejgamber! Kako ja izdajem ako sam i njemu, za života, i našoj javnosti govorio javno: Ja neću da učestvujem u podjeli Bosne na tri unije! 

Uostalom, na to je rahm. Alija nagovarao i naše generale, i naše parlamentarce, i akademika Muhammeda Filipovića, i neke naše prijatelje ambasadore… – i svi su to odbijali, ali nijednog Cerić ne smije nazvati ni dezerterom ni izdajnikom već samo mene! Zašto?

Odnos prema odbrani BiH

Evo fakata o mome odnosu prema odbrani Bosne:

Jesam izveo svoju i bratovu porodicu iz Sarajeva do svoga sela – prije nego što su četnici blokirali Sarajevo, i naša Armija može biti – i bila je – zahvalna na tome mome izlasku jer sam – zahvaljujući gosp. Stipi Mesiću – dobio putovnicu Republike Hrvatske, uspio da u Bosnu dovučem preko 40 tona teškog naoružanja, ali i da uspostavim internacionalnu mrežu za naoružavanje Armije u vrijeme kada je OUN držala sramni embargo na uvoz oružja našoj zemlji; jesam bio u Zagrebu, gdje sam (zajedno sa hrvatskim prijateljima: Stipom Mesićem, Duškom Bilandžićem, Igorom Mandićom, akademikom Šentijom, Darkom Plevnikom, Pericom Jurićem…), sa iskaznicom borca Armije RBiH, radio na tome da nam Tuđman ne blokira uvoz oružja i da nas HVO i HV ne napadnu; u Sarajevo sam se, nakon što je rahm. 

Hasan Čengić preuzeo sve moje poslove, protivno naredbi rahm. Alije, vratio doslovno prvim helikopterom Unprofora i u njemu proveo 1993., 1994. i 1995.g.; za svoj rad na odbrani dobio sam dva armijska priznanja, i to tokom rata, i to: od generala rahm. Rasima Delića i od generala Sakiba Mahmuljina; preko ruku sam prebacio milione dolara za odbranu – i sve i jedan dolar je došao u prave ruke; kao plućni bolesnik i s obzirom na godine te da nisam bio ni u kakvoj vojsci, ja nisam ni mogao biti vojnik u rovu ( a bio sam, no o tom – potom); osnovao sam Muslimanski glas i Ljiljan i pokušao podići Bošnjačku radio – televiziju, ali je sve moje medijske projekte srušila i opustošila kosovsko-udbaška tajna „Crna ruka“ – onda kada sam odbio da učestvujem u stvaranju „triju unija“ u BiH i kada je rahm. Alija odlučio da me- zajedno sa 21 rukovodećim članom SDA – nakon Dejtona odstrani i „projektira“ svoga sina kao budućeg „vođu bošnjačkog naroda“; sam sam se prijavio da svjedočim pred Komisijom državnog parlamenta o donacijama koje je pokrala“zelena buržoazija“ a što je meni bilo poznato; odmah po mome političkom rastanku sa rahm. Alijom, bio sam optužen da sam, zajedno sa svojim bratom Nedžadom, pokrao milionske donacije, i ta je objeda trajala sve dok sud nije donio presudu o tome ko je te donacije pokrao; za ono što mi je učinio – ili bio primoran učiniti (?!)- rahm. Alija je, uoči samog svoga preseljenja na Ahiret, de facto tražio halala, i ja sam mu halalio, ali da li će mu se Allah, dž.š., smilovati, i šta će reći ovaj narod i sud Historije o nekim njegovim kardinalno katastrofalnim potezima – to će mu presuditi njegova djela, i dobra i loša. No njegovom sinu Bakiru, kao ni njegovom reisu Mustafi Ceriću – nikada neću halaliti.

“Evo dodatnih odgovora”

Evo sada dodatnih odgovora ovom drugom o tome ko je šta izdao – na temelju fakata koji su neosporni, za koje postoje svjedoci ili, čak, materijalni dokazi:

1) Je li, Mustafa Ceriću, kako to da sam samo ja, od svih sarajevskih intelektualaca, pisaca, novinara, profesora…, i pored moga konkretnog doprinosa odbrani ove zemlje, dezerter iako niko od vas nije proveo ni dana u rovu, niti ispalio jednog metka na agresore, niti je učinio bilo šta na tom polju izuzmu li se pisani radovi i govori? 

Kako to da ja postanem dezerter čim kritički progovorim o potezima bošnjačkog političkog ili vjerskog vrha? Kako može biti dezerter i izdajnik neko ko brani svoju zemlju – bezinteresno, ne tražeći ni funkciju, ni novac, niti bilo kakve benefite? Zašto ne idete protiv mene ad argumentum, a ne etiketama, prijetnjama, zastrašivanjem, bojkotom, progonom moje porodice? Ko se ovdje boji istine?

2) Je li, Mustafa Ceriću, otkud ti u glavnom gradu zemlje koja nam je davala naoružanje kad za moj dolazak u tu zemlju, u julu 1992., nisu ni tice znale?

3) Je li, Mustafa Ceriću, zašto sam ja u Ministarstvu vanjskih poslova te zemlje morao dati garancije za tebe – da ni tu zemlju a ni mene nećeš nikome odati u vrijeme kada nijedna zemlja na svijetu nije smjela isporučivati oružje Bosni i Hercegovini? Hoćeš li da zatražim tu garanciju i da je objavim?

4) Ako sam ja dezerter, kako to da radim za Armiju i služim se putovnicom tuđe države? (Gdje mi je pasoš RBiH, u to vrijeme jedino važeći?)

5) Zašto si, sve do moga intervjua na Face tv poslije rahm. Hasanove smrti, javno isticao moj doprinos odbrani naše zemlje i naroda, kao i moje tefsirske i općenito kulturne doprinose, a sada me tako gadno etiketiraš i tražiš bojkot protiv mene?

6) Ko nosi kodno ime KOS-a (Kontraobavještajne službe Jugoslavije) i VOS-a (Vojnoobavještajne službe) „Vezir“, ja ili ti?

7) Ko izdaje Bosnu kada, sa pasošem Bog sami zna koje zemlje, zadijevaš cvijet zlikovcu koji danas napada nedužni ukrajinski narod Kadirovu za rever, ili kada iz Pekinga braniš Kinu tvrdeći da ona ne provodi genocid nad braćom Ujgurima?

8) Ko je „jamio“ rezidenciju sa okućnicom od ovog naroda u centru Sarajeva u vrijednosti od oko milion km, ja ili ti?

9) Gdje je nestalo oko 4 miliona dolara sa računa Islamske zajednice u Švicarskoj u toku rata, za šta mora da odgovara, ni kriv ni dužan, Vehbija Efendić, koji je javnost upoznao sa tim kriminalom?

O bojkotu u čitavoj Islamskoj zajednici

10) Ko je platio 50.000 eura firmi iz Srbije iz budžeta Islamske zajednice za tvoj koncert ilahija na Koševu kada si se želio nametnuti kao lider bošnjačkog naroda i budući evropski reis, a mene si optužio da „želim samo pare“ zato što ti nisam dao svoje ilahije i kaside za taj sramni skup čije sam ciljeve na vrijeme prozrio?

Na kraju – o bojkotu mene u čitavoj Islamskoj zajednici.

Taj bojkot si ti već uveo, „Vezire“! Ti i tvoji kosovci i udbaši, kao i one muštulugdžije koje su Vučiću odnijele vijest da je Bakir sve učinio da od Revizije ne bude ništa, ukinuli ste moju emisiju iz tumačenja Kur’ana na Radio Biru, emisiju koju sam sam pokrenuo fi sebilillahi; zabranili ste mi da govorim na Katedri tefsira u Ferhadiji pred džumu – katedri koju sam ja predložio i na kojoj sam učestvovao redovno; godinama blokirate moje radove u publikacijama Islamske zajednice, i ni do danas mi ne date da radim svoj posao – da kvalificirano, kao prvi doktor islamskih nauka i prvi rdovni profesor Tumačenja Kur’ana na Sarajevskom univerzitetu, tumačim Kur’an i Vjeru; i što je najgore, crveni banditi, hinje jedne, ljigavci jedni, žderonje narodnih imanja – sve ste to pripisali reisu’l-ulemi Husejn-efendiji Kavazoviću. (U privatnom razgovoru, reis-efendija Kavazović mi se dva puta kleo:“Vallahi billahi, Profesore, ja to nisam učinio!“ I zaista nije, ja poznajem toga čovjeka i znam da to on nikada meni ne bi učinio, a što ste vi, kosovci i udbaši, oko njega – to je njegov ali i naš nacionalni problem. O tom – potom.)

Još me niste otjerali sa Katedre tefsira na Fakultetu islamskih nauka – zato što bi za to morao glasati Senat Univerziteta u Sarajevu i zato što bi za to saznao sva naš muslimanski narod i cijela akademska zajednica. 

Vi, kosovci- udbaši, triput ste me, kao hodžina sina, tjerali iz Medrese i Islamske zajednice – jer ja znam ko ste vi i šta ste vi i šta ste sve radili protiv islama, ovog naroda i države. Ja sam vaša višedecenijska žrtva, vi i mene i moje roditelje, užu i širu familiju, nosite na savjesti! Moj obračun sa tobom, „Vezire“, to je obračun sa KOS-om, Udbom i VOS-om koji su pokrenuli Sarajevski proces 1983., koji su uvukli ovu zemlju i narod u rat, koji su diktirali pregovore u ratu i koji su donijeli morbidni Dejtonski sporazum – mimo volje ovog naroda, Predsjedništva Države, Parlamenta, Predsjedništva SDA. Vi ste ucijenili rahm. Aliju, vi lažete da ga branite, i to još od mene, nego vi branite svoje slugeranjstvo KOS-u i VOS-u, te Udbi (imam podatak da vas je 82 na nivou cijele Isl. zajednice Jugoslavije radilo za KOS i VOS, o tom- potom), i zato vi meni ne date progovoriti i zato mi prijetite da ćete „doći po mene“ nakon moga intervjua Face tv kada sam – elhamdulillah – osujetio da ste priveli kraju podjelu Bosne i , neskromno, zaustavio vas! Dosad me niste uspjeli ubiti (u zatvoru), niste uspjeli blokirati moju naučnu i umjetničku karijeru, niste uspjeli ugušiti moj muslimanski i bosanski glas za slobodu moga bosanskog naroda, jezika i zemlje, i niste me uspjeli uprljati svojim cinkarenjem i radom za din- dušmane, prije svega za veliku Srbiju – iako jesam bio među vama po usudu, a ne po svojoj želji! Allah vas uništio i silu vam slomio. (A ćeraćemo se još!) – napisao je Džemaludin Latić na portalu “The Bosnia Times“.