Džamijski red: Između tradicije i modernog individualizma

U vremenu kada društveni poredak, pa i onaj unutar vjerskih zajednica, doživljava promjene pod utjecajem modernih koncepata individualizma, postavlja se pitanje koliko su tradicionalne vrijednosti još uvijek prisutne među bosanskim muslimanima, piše 072info.

O tome svjedoči i osvrt Avdage Semiza Poluge, koji se osvrće na smutnju oko prvih safova u glavnoj bošnjačkoj džamiji, ali i na širu sliku društvenog reda u džamijama i među vjernicima.

Nekada su u ozbiljnim džematima postojala stroga, ali nepisana pravila koja su određivala ko može stati u prvi saf. 

Stariji, učevniji i ugledniji vjernici imali su prednost, dok su mlađi i oni s manjim iskustvom u vjeri čekali svoj red. 

Takav poredak proizlazio je iz dubokog poštovanja prema znanju, iskustvu i ugledu u zajednici. Hodža je uvijek imao nekoga iza sebe ko bi ga mogao zamijeniti u slučaju potrebe, a svako je bio svjestan svoje uloge i odgovornosti.

Međutim, danas, kako ističe Poluga, svjedočimo sve većem gubitku ovog reda. Pod utjecajem zapadne liberalne filozofije, gdje je individua u centru pažnje, džamijski red se narušava. 

Prvi saf više nije rezervisan za najistaknutije džematlije, već u njega može ući bilo ko – često i oni koji ne poštuju osnovne norme ponašanja u džamiji. Pričanje tokom hutbe, nepravilno sjedenje, pa čak i izlazak prije kraja namaza postaju sve češći prizori.

Ono što se nekada smatralo moralnom odgovornošću i poštovanjem prema zajednici sada se sve više doživljava kao ograničenje lične slobode. Tradicionalna uloga džamije kao mjesta reda i discipline polako se gubi, a s njom i osjećaj zajedničke odgovornosti.

Na kraju, Poluga upućuje molbu za više razboritosti i povratak starim vrijednostima, prisjećajući se onih koji su čuvali red i harmoniju u džamijama. 

Ostaje pitanje – može li se ovaj red sačuvati u svijetu koji sve više stavlja pojedinca ispred zajednice?

Objavu Šejh Avdaga & Semiz Poluga prenosimo u cijelosti:

Medijsku hampu i smutnju oko prvih safova glavne bošnjačke džamije neću tumačiti. Ali hoću reći nekoliko riječi o safanju i drugim vidovima džamijskog, a time i općeg društvenog reda.
U starim, ozbiljnim džematima, u kojima i hodže i džematlije vrše svoje zadatke, vlada jedan suptilni, duboki, stoljećima usavršavani, Kur’anom nadahnut red. Naravno, taj red se danas gubi i u najčvršćim džematima, jer muslimani u Bosni polahko potpadaju pod zapadnu, liberalnu koncepciju sebstva: ja kao ja, jedino ja, ja sam najvažniji, sve moje druge uloge u društvu su sporedne.
Ali dok se taj red još uvijek nije izgubio i dok smo živi mi koji ga pamtimo, kojima nedostaje i koji ponekad pokušamo da ga vratimo, opišimo jedan njegov sloj.
Znalo se, a pogdjegdje se još uvijek zna, ko tačno može, treba i smije proći u prvi saf. Starije, učevnije, redovnije, uglednije i naprosto – u svakom pogledu – dostojnije džematlije. Sjećam se džemata i džamija u kojima je cijeli prvi saf bio pod francuzicama ili hadžijskim kapama. Nezamislivo je bilo da u taj saf prođe dijete, sve i da je ne znam čiji sin ili unuk. Nezamislivo je bilo da uleti neko ko nije redovan džematlija. Iza hodže je obavezno stajao isključivo onaj koji ga može, i po znanju i po ugledu, zamijeniti ako mu se šta desi pa istupi. Sjećam se odlučnosti s kojom su skromni i pošteni ljudi odbijali stati iza hodže, svjesni da nisu spremni ponijeti takvu odgovornost.
Znalo se, a pogdjegdje se još uvijek zna, ko može i u drugi saf, mada je drugih safova sve manje.
Znalo se, a pogdjegdje se još uvijek zna, da na džumama ili bajramima – po jednom dubokom, diplomatskom, suptilnom redu i poretku – na mahfil/musander idu džematlije koji su svjesni da svojim ponašanjem nisu možda dostojni da budu u „glavnom“ dijelu džamije. Primjer je to fascinantnog društvenog reda, kakav odumire, kakav moderna država i moderna civilizacija smišljeno uništava. U takvom redu čovjek svjestan svojih mahana i propusta ne samo da priznaje jedan nevidljivi, nepisani red, nego dobrovoljno i bez ikakve uvrijeđenosti izvršava svoj dio obaveza koje proizlaze iz tog reda.
Danas u prvi saf ide ko god hoće, jer danas – u duhu religije liberalnog humanizma – svaka budala misli da on vrijedi najviše i svaki je pojedinac sam sebi mali bogić. Tako odu u prvi saf, pričaju za vrijeme hutbe, okrenu tabane prema kibli, samo što ne legnu. O onima koji namjerno odu u prvi saf da bi izašli prije kraja namaza i gacali ispred klanjača kvareći im namaz – drugi put.
Rahmet duši svim našim dobrim, plemenitim, razložnim francuzicama i šamijama i drugim džematlijama koji su čuvali red. A nama živima neka Bog dadne više pameti.