Dvije decenije od odlaska Alije Izetbegovića iz politike BiH je opet na prekretnici

Prošlo je 18 godina od smrti prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića i više od 20 od njegovog izlaska iz politike, a to je period u kojem su na političku scenu stupile neke nove ličnosti, koje i dan danas igraju odlučujuću ulogu u političkom životu.

Izetbegović je 2001. godine odredio Sulejmana Tihića za predsjednika Stranke demokratske akcije, koji je godinu kasnije izabran za člana Predsjedništva BiH, potvrdivši svoju poziciju unutar stranke. Bio je to početak političke fragmentacije unutar bošnjačkog korpusa te SDA nikad više nije vratila snagu koju je imala dok je predsjednik bio Alija Izetbegović.

Odlazak Izetbegovića djelimično se podudario s dolaskom novih političkih snaga unutar Republike Srpske, u kojoj je SNSD Milorada Dodika već 2002. godine ostvario značajan izborni rezultat osvojivši u Narodnoj skupštini RS-a 19 mandata, što je nagovijestilo gubitak moći Srpske demokratske stranke. Period je to u kojem su se članovi SDS-a redovno smjenjivani s funkcija, uključujući današnjeg predsjednika SDS-a Mirka Šarovića.

Godinu ranije Hrvatska demokratska zajednica predvođena Antom Jelavićem proglasila je Hrvatsku samoupravu BiH, koja je doživjela fijasko, što je dovelo do promjene unutar samog rukovodstva stranke. Jelavić, koji je u to vrijeme bio i predsjedavajući Predsjedništva BiH, je smijenjen odlukom tadašnjeg visokog predstavnika Wolfganga Petritscha sa svih stranačkih i političkih funkcija. To je otvorilo prostor Draganu Čoviću, koji je 2002. prvi put izabran za člana Predsjedništva BiH, a tri godine kasnije preuzeo je i rukovodstvo stranke.

Kadrovske promjene unutar HDZ-a, kao i jačanje Dodika, otvorili su prostor međunarodnoj zajednici da krene u proces uspostavljanja državnih institucija koje će omogućiti veću funkcionalnost BiH. S tim u vezi prisustvo snaga SFOR-a, a od 2004. godine EUFOR-a, olakšalo je spomenute reforme.

Uz pristanak većine stranačkih lidera osnovana je Granična policija BiH (2000.), Oružane snage BiH (2006.), Visoko sudsko i tužilačko vijeće (2004.), SIPA (2002) i OSA (2004.). Dodik je 2008. godine, što se danas čini nevjerovatnim, pristao da glasa za izmjene Ustava BiH, kojima je potvrđen status Brčko distrikta.

Iako su predstavnici Stranke demokratske akcije često priprisivali sebi zasluge za formiranje dodatnih državnih institucija, nijedna nije formirana isključivo zbog političke snage SDA, već i zbog odlučnosti visokih predstavnika, prvenstveno Wolfganga Petritscha i Paddyja Ashdowna, u čijem mandatu su formirane najvažnije državne institucije.

Pripadnici međunarodnih snaga u BiH garantovali su kooperativnost SNSD-a i HDZ-a, koju su pokazivali u spomenutom periodu, ne samo u smislu glasanja za spomenute odluke, već i provođenje istih. Samo 2004. godine u BiH je bilo stacionirano 7.000 vojnika. Milorad Dodik, ali i Dragan Čović dobrim dijelom nakon dvadeset godina drže glavne poluge moći u Bosni i Hercegovini, međutim, danas slušamo pozive o povratku na “izvorni” Dejton, u onom segmentu koji je prije svega Dodiku pojedinačno bitan. Njihova politika se suštinski nije mijenjala, ali jesu međunarodne okolnosti.

Hiljade pripadnika Oružanih snaga, Granične policije, SIPA-e, OSA-e i uposlenika drugih državnih institucija koji su zaposleni u posljednih skoro dvije decenije poslužili su SNSD-u da u potpunosti oslabi SDS i opoziciju. Koristeći se državnim institucijama SNSD je jačao svoju poziciju na štetu drugih srpskih stranaka, danas se, rušeći ih, pokušava spasiti.