Đukanović: Vučićeva politika je ista kao 90-ih, ona nas je dovela do rata

Ne vjerujem u prečice na putu ka Evropskoj uniji (EU)”, kaže Milo Đukanović, predsjednik Crne Gore, u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE), vođenom u završnom danu njegove posjete glavnom gradu Češke Republike, Pragu.

Đukanović tako odgovara na pozive lidera država Zapadnog Balkana, koji su učestali nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, da se državama ovog dijela Evrope olakša put ka članstvu u EU u strahu da bi mogle potpasti pod negativan ruski uticaj.

Đukanović, kao predsjednik država koja je otišla najdalje u evrointegracijskom procesu, sa svim otvorenim pregovaračkim poglavljima i tri privremeno zatvorena, iznosi uvjerenje da će Crna Gora biti prva naredna članica EU.

Taj proces, podvlači, ne mogu ugroziti zabrinjavajući pokazatelji o slabosti države u odgovoru na rasprostranjenu korupciju i prisutni organizovani kriminal.

Crna Gora je među državama koje po ocjeni EU nose epitat “zarobljene”, a ime samog Đukanovića našlo se i u bazi istraživačkih novinara o “poreskim rajevima” širom svijeta, poznatom pod imenom “Panama papiri”, u čemu on sam ne vidi poseban problem.

Trenutno je fokusiran na pitanja destabilizacije Crne Gore koja su, uvjeren je, posljedica ekspanzionističkog djelovanja krugova u i oko Srpske pravoslavne crkve (SPS), što je kulminiralo nedavnim potpisivanjem Temeljnog ugovora između te većinske vjerske zajednice u zemlji i Vlade Crne Gore.

Vladi, na čijem je čelu Dritan Abazović, Đukanovićeva Demokratska partija socijalista (DPS) otkazala je podršku, da bi ubrzo došlo i do njenog pada. U međuvremenu je napravljena nova proruska koalicija, koja bi mogla formirati novu Vladu, ali nisu isključeni i vanredni izbori te otvaranje šanse Đukanovćevim snagama da se posle dve godine vrate na vlast.

Bez obzira na složenu političku i društvenu klimu, kada je riječ o procesima evrointegracija, Đukanović, navodi, ne traži protekciju:

“Moj stav je da sve zemlje Zapadnog Balkana treba da imaju svoje mjesto u EU, ali do kojeg će doći nakon bezuslovno realizovanih, kvalitetnih sveobuhvatnih društvenih reformi. Dakle, ne vjerujem u prečice na putu ka EU.

Ne vjerujem da je moguće odgovoriti zahtjevima života unutar EU bez prethodnog realizovanih reformi, tako da mislim da je iz Crne Gore i do sada poruka bila jasna – spremni smo da ispunimo uslove, prije svega u oblasti vladavine prava koja je postala ključna tačka pregovaračke agende sa EU. Nakon toga želimo da ostvarimo članstvo u EU, i mislimo da bi Crna Gora na bazi do sada učinjenog mogla biti prva sljedeća članica EU”.

O “zarobljenoj državi”

Odmah ste otvorili svakako i najvažnije pitanje, tiče se poglavlja 23 i 24 (pravosuđe i ljudska prava) u pregovorima sa EU. Tu rezultati, koliko god forma bila ispunjena, nisu dobri. Na primjer, u EU izvještaju o napretku iz 2020. godine govori se o široko rasprostranjenoj korupciji na visokom nivou upravo u Crnoj Gori, te nesposobnosti ili neadekvatnom odgovoru pravosuđa. Pominjem 2020. kao godinu u kojoj je vaša partija izgubila vlast.

Najprije, nemojte da vas iznenadi to što imamo deficit evropskih vrijednosti u regionu Zapadnog Balkana, prema tome i deficit u vladavini prava. S druge strane, mislim da je jako važno naglasiti političku spremnost reformskih vlada u našem regionu da otklanjaju te deficite i da na bazi realizovanih reformi, dakle po zaslugama, ostvare članstvo u EU.

Ne radi se o deficitu, ovdje se radi o vrlo oštrim ocjenama. Citiraću Strategiju o Zapadnom Balkanu koju je Evropska komisija priredila za 2018.godinu, i tu stoji: “Zemlje Zapadnog Balkana pokazuju jasne elemente zarobljene države, uključujući veze sa organizovanim kriminalom i korupcijom u svim nivoima vlade i administracije, kao i snažno uplitanje javnog i privatnog sektora”.

Ja to razumijem kao jedan pogled.

Slažete li se vi sa ovom ocjenom?

Ne. Apsolutno ne, i to ne saopštavam prvi put. Ja smatram da je takav narativ o Zapadnom Balkanu u godinama koji vi pominjete bio uveliko inspirisan neodlučnošću Evropske unije da primi zemlje Zapadnog Balkana u članstvo. Kao što se sjećate, kreirane su razne alternative članstvu, iako smo mi iz regiona uporno ponavljali da je svaka alternativa loša, te da za stabilnost i prosperitet Zapadnog Balkana našim zemljama jedino odgovara članstvo.

Držmo se fraze, molim vas, “zarobljene države”. To je došlo iz institucije EU koje se bave pitanjima integracije. To se odnosi na sve zapadnobalkanske države, uključujući Crnu Goru. Došlo je dakle od autoriteta, kome težite kao država. Kako je moguće da se ne slažete?

Mogu slobodno da vam kažem da se možda ta kvalifikacija odnosila za Crnu Goru kao, po tadašnjem viđenju EU, jednu od karakterističnih zemalja za takvu ocjenu, upravo zbog okolnosti da prethodnih trideset godina u Crnoj Gori nije bilo promjene vlasti, da smo imali kontinuitet jedne vladajuće koalicije.

Sugerišete da je u tom izvještaju bilo izvjesne malicioznosti prema vašoj vlasti?

Naravno, naravno da je bilo vrlo jednostranih i površnih ocjena. Da je iz tih jednostranih i površnih ocjena dakle definisana kao strategija – važno je jedino promijeniti vlast, pa će sve krenuti nabolje.

Ko je kreator takvih malicioznih ocjena? Možete li imenom i prezimenom?

Mnogi, mnogi evropski centri, i ne samo evropski. Dakle, vi ćete se sjetiti ocjena upravo iz 2018., 2019. i 2020. godine, gdje je pitanje organizacije litija Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori bilo pitanje ugroženih vjerskih prava. Danas iz Evropskog parlamenta čujete ocjenu da je Srpska pravoslavna crkva instrument ruskog uticaja na Zapadnom Balkanu. Dakle, čak i na nekim prestižnim demokratskim adresama u Evropi očigledno pamet o Zapadnom Balkanu stiže sa izvjesnim zakašnjenjem.

O slučaju pritvorene bivše predsjednice Vrhovnog suda

Nemoguće je ovaj razgovor voditi, naravno, bez razmatranja trenutne uloge SPC u Crnoj Gori ali i Srbiji, i na to ćemo doći. Ali, molim vas, zaustavite se samo na frazi “zarobljena država”. Kako je ne upotrijebiti za državu u kojoj je bivša predsjednica Vrhovnog suda, donedavna, Vesna Medenica trenutno u pritvoru, zbog sumnji za itekako organizovani kriminal? Do pritvora je došla zahvaljujući podacima koji su došli od Europola, ne čak ni lokalnih istražnih organa.

Dobro ste rekli, precizno, dakle imamo sumnje. Vidjećemo do čega će te sumnje da dovedu. Prvo treba da dovedu do optužnice, a onda eventualno da dovedu i do presude.

Ne odgađa se baš često da neko ko je bio predsjednik Vrhovnog suda tek završi u pritvoru.

Ali se ne događa ni prvi put.

Crna Gora je vjerovatno jedan od rijetkih slučajeva.

Ne događa se ni prvi put, to je jedno. Drugo, znate, čak i da se dokaže da je to tačno što se njoj stavlja na teret, ja ne mislim da se iz tog razloga može za jednu zemlju tvrditi da je zarobljena država.

Može li se tvrditi za zemlju u kojoj je bivša predsjednica Vrhovnog suda u pritvoru, pa se na primjer čak i ništa ne dokaže, što nikako ne plediramo ni vi ni ja, da je to jasan pokazatelj visokog upliva organizovanog kriminala i korupcije u vrh pravosudne vlasti?

Ne. I želim da vas podsjetim da je Crne Gore država koja je prije pet godina postala članica NATO-a. Ne mislite valjda da u NATO u stanuju slijepci, da o prijemu u članstvo u evroatlantski savez odlučuju ljudi koji ne prate sa jednakom senzibilnošću to što se događa u regionu Zapadnog Balkana, kao i ljudi iz EU?

Ponavljam vam: ne podcjenjujem problem. Rekao sam vam, deficit vladavine prava u našem regionu je podrazumijevajući. Zbog toga mi nijesmo na nivou demokratskog i ekonomskog razvoja, na kojem su zemlje članice EU. Zato radimo reforme da bismo do toga došli.

Ali, tako izoštrene ocjene, po mom uvjerenju, nedovoljno utemeljene u onome što je realnost, ne samo Crne Gore nego Zapadanog Balkana, u tom periodu su bile posljedica, dakle, jedne geopolitike EU koja se vrlo premišljala o tome, a nisam siguran ni da je danas konačno odlučila što treba da bude budućnost zemalja Zapadnog Balkana, da li članstvo u EU ili ne.

Tako možemo zaključiti da je Vesna Medenica žrtva geopolitike?

Ne, ne mislim to. To je pojedinačan slučaj. Siguran sam da niko nije sugerisao postupanje tužiocu u Crnoj Gori u slučaju Vesne Medenice. Dakle, tužilac je došao do određenih saznanja na osnovu kojih je pokrenuo istražni postupak.

Ostavimo da vidimo do čega će to dovesti, ali zaista želim da ponovim, čak i da prognoza bude loša i da se potvrdi da su sumnje tužioca ispravne, ja apsolutno mislim, ne samo za Crnu Goru nego za bilo koju drugu državu da je na bazi tog pojedinačnog slučaja apsolutno nemoguće izricati tvrdnje kakve ste vi interpretirali.

Đukanovići u “Panama papirima”

Zanimljiv je fenomen to što ukoliko zagrebete po površini vrha nekadašnje vlasti, govorim o ljudima iz kruga vlasti koji je okupljala vaša partija, vrlo lako pronalazite imena koja se pominju u nezgodnim kombinacijama. Pa u tom slučaju i imena iz vaše porodice. Pomenuću “Panama papire” gde se pominje i vaše, i ime vašeg sina. Pominju se firme i poslovi na Britanskim Devičanskim Ostrvima, Panami ….

Hoćete mi reći šta je tu nezakonito?

Pa evo vi meni recite koja vrsta biznisa ide od vaše porodice i postoji na primer u Panami?

Dakle, čuli ste za offshore biznise, offshore kompanije, koje se registruju u svim zemljama, uključujući i Veliku Britaniju. Da li mislite da je to nezakonito?

Nije nezakonito ali dobro znamo šta je fenomen poreskih rajeva. Tamo se investira da bi se uštedjelo na porezu. Da li predsjednik države Crne Gore, koji je poreski obveznik u toj državi, treba da investira u u državi koja je poreski raj?

Da.

Da? Onda savjetujte i građane Crne Gore da urade isto.

Reći ću vam i zašto. Nedavno sam o tome razgovaro sa jednim vašim kolegom. Ja mislim da su moje obaveze dok sam predsjednik države da radim u ineteresu te države i da bezuslovno poštujem ustavnopravni sistem te države. Onoga trenutka kada završim svoju državnu funkciju, a dozvolićete da sam svojih trideset godina dao državnim funkcijama u Crnoj Gori, i kada odlučim da se bavim biznisom, moj je izbor gdje ću da se bavim biznisom.

Meni bi nekako najlogičnije bilo da vi kao tridesetogodišnji vršilac najviših dužnosti u Crnoj Gori, razmišljate o biznisu u svojoj domovini.

To bi bilo logično sa vašeg stanovišta.

Zašto to ne uradite?

Zašto bih ja radio ono što je vama logično?

Zato što vjerujete u budućnost Crne Gore i zdrav poslovni ambijent u toj zemlji.

Nijeste u pravu. Ja imam registrovane firme u Crnoj Gori, firme koje su uredno prijavljene i gdje su upravljačka prava uvijek prenošena na druge ljude u trenutku kada bih se ja vratio na državnu funkciju.

Ali ako želim da neki posao obavim izvan Crne Gore, i koji neće ni u jednom segmentu doticati Crnu Goru, zašto mislite da je ne samo nezakonito, jer definitivno nije nezakonito, nego mislite da je i nemoralno ako želim da taj posao obavim tamo gdje su porezi niži?

To negdje oslikava i vašu sumnju da je Crna Gora idealan ambijent za investiranje, za biznis, za rad. Dosta ozbiljna ocjena.

To i dalje mislim. Ako neko realizuje investiciju od milijardu eura u podmorski kabl, ako neko realizuje investiciju od milijardu eura u autoput, ako neko realizuje investiciju od 800 miliona u Porto Novom, to govori da postoji dobar ambijent i da investitori vjeruju.

Ja nijesam finansijski potentan da bih mogao da realizujem takve projekte. Ja sam dobar dio svog života posvetio državnim poslovima. Kada pokušavam da se uključim u biznis aktivnosti, tražim najpovoljniji ambijent gdje mogu da se uključim. Ponavljam vam da su predrasude kada o offshore biznisu govorimo kao o nezakonitom biznisu.

Razumio sam šta vam je stav i siguran sam da je i publika razumjela, ali otkrijte mi tajnu – kakav biznis imate na Britanskim Djevičanskim ostrvima?

Nemam biznis tamo. Na žalost samo sam registrovao firmu koja se ničim ne bavi jer sam nakon toga morao da se vratim u politiku. Tako da ta firma nažalost nije uspjela ni da otvori bankarski račun a samim tim niti da realizuje bilo kakavu operaciju. To je sva priča o offshore biznisu.

O mafijaškim obračunima u Srbiji i Crnoj Gori

Neću vas više zadržavati na tome, ali o vladavini prava i ispunjavanju kriterijuma Evropske unije, imaću još jedno pitanje. Kako možemo govoriti o uspjehu u borbi protiv, da kažem čistog kriminala, ukoliko u Crnoj Gori i Srbiji 10 godina tutnji rat kriminalnih klanova u kojem je preko 170 ljudi izgubilo glave, od toga 62 u Crnoj Gori, od čega je samo 18 slučajeva procesuirano? Da li ste vi iznenađeni onim što se događa između takozvanog škaljarskog i kavačkog klana?

Nijesam iznenađen zato što pratim razvoj tog problema od prvog dana njegovog pojavljivanja.

Da li to pokazuje, s obzirom na frapantnu neefiskanost policije i istražnih organa u obje države, da mafijaški klanovi imaju dublji ulaz u institucije sistema od onih koji vode te države?

Znate, ne bih ja na osnovu tog sudio o involviranosti tih klanova u institucije sistema. Ja bih kazao da to iskustvo potvrđuje jednu beskrupuloznost klanova u međusobnom obračunavanju, gdje je uvijek inspiracija novac iz narko biznisa. Jedna i druga država vode oštar rat protiv te pojave i tih ljudi. Nemojte podcjenjivati ono što su učinci na tom planu.

Ogroman broj ljudi iz jednog i drugog klana o kojima govorite su u zatvorima. Oni koji nijesu u zatvorima su u bjekstvu. Dakle ono što se danas događa, događa se sa poručenim ubistvima iz inostranstva.

Koliko intezivno sarađuju policije Srbije i Crne Gore?

Koliko ja znam sarađuju vrlo intezivno i ne samo međusobno nego i sa svim evropskim policijama. To je problem sa kojim se muči cijeli evropski sistem bezbjednosti. Ne zaboravite da postoje glavne luke koje nijesu ni u Srbiji ni u Crnoj Gori, preko kojih se vrši tranzit narkotika iz Južne Amerike u Evropu. To je globalni problem sa kojim se bavimo svi, razmjenjujemo informacije i ja vjerujem da ćemo biti iz sedmice u sedmicu uspješniji.

Da li verujete da se tom fenomenu uskoro može stati na kraj?

Apsolutno vjerujem. Nemojte da se bilo ko zanosi jer je država uvijek jača od bilo kog kriminala.

S obzirom da ovo traje 10 godina, dolazim do zaključka da je kriminal itekako jak pa možda i jači od država.

Nije jači od države. Jak jeste zato što je riječ o finansijski najpotentnijem kriminalu jer se u tom “biznisu” valjaju milijarde dolara i eura i to određuje snagu jednog kriminala. Nije jednostavno malenoj zemlji kao što je Crna Gora da se van tog konteksta globalne borbe izbori sa tim problemom.

Ali vjerujem da je u međuvremenu porasla saradnja bezbjednosnih struktura unutar Evrope i između Evrope i Južne Amerike. Ja sam ubijeđen da će se i u ovom slučaju pokazati da je država snažnija od svakog kriminala.

O saradnji sa Vučićem i devedesetim

Kako biste u jednoj rečenici opisali vašu saradnju sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem?

Ta saradnja je tokom posljednjih godina vrlo reducirana zbog razlika u politikama koje personifikujemo gospodin Vučić i ja.

Vi personifikujete proevropsku politiku, on takođe. To bi bilo nešto što bi trebalo čvrsto da vas vezuje. Zar ne?

Govorite li na nivou verbalnog ili ozbiljnog?

Da li to znači da vi sumnjate u njegove proevropske ambicije?

Naravno da sumnjam i o tome javno govorim. Ako neko promoviše politiku gdje bi se država Srbija pojavljivala kao patron nad Srbima u drugim državama, to nije evropska politika. Ta politika nas je devedesetih godina, sjećate se, dovela do rata.

To se vi bolje sjećate nego ja.

Naravno, i tada je Srbija imala želju da zaštiti bosanske Srbe pa znamo do čega je to dovelo.

Tačno, ali ako se već vraćate u to vrijeme onda moramo da kažemo da ste i vi bili dio te politike.

Bio sam dio te politike, ali znamo svi ko su bili kreatori te politike. Dakle, to su bili ključni ljudi većih država na prostoru bivše Jugoslavije, koji su tada pokušali da promovišu ili da obnove ideju stvaranja tri uvećane države na prostoru Zapadnog Balkana, i to se kao što znamo završilo sa 150.000 ljudskih žrtava.

Da li to znači, na osnovu ovoga što govorite, da je vaša odgovornost bila manja?

Pa naravno.

Samo mi je to bitno. Znači odgovorni ste, ali manje nego drugi akteri tog vremena.

Pa naravno, svako ko je živio to vrijeme se mora osjećati odgovornim, a kamoli onaj koji je vodio politiku tada.

Da li je religijski zakon bio pogrešna procena?

Pitanje o Aleksandru Vučiću je zapravo bio uvod kako bismo se vratili na temu koja svakako jeste trenutno najbitnija za političku stabilnost u Crnoj Gori, a tiče se pitanja crkve. Vlada Dritana Abazovića je potpisala Temeljni ugovor, što je razlog zbog kog vi dovodite u pitanje njen opstanak. Međutim, moramo ići korak unazad, pa podvući da ne bismo ni došli do Temeljnog ugovora da nije bilo Zakona o religijskim slobodama. Što je bio proizvod vlasti na čijem čelu ste vi bili. Da li u današnje vrijeme možemo reći da ste u to vrijeme promašili u procjeni, da ste Crnu Goru doveli u rizičnu situaciju s obzirom na podele koje su u društvu uslijedile?

Podsjetiću vas, ja sam napustio poziciju premijera 2016. godine. Od 2016. do 2020. je bila Vlada koju je dominantno činila partija na čijem sam ja čelu.

Znate već kako to funkcioniše na Zapadnom Balkanu. Napustili ste poziciju premijera, bili ste predsjednik, ali da ste predsjednik ili premijer, svakako ste najuticajnija politička ličnost u Crnoj Gori.

Opet predrasuda, zato što se nisam, ja povlačio u pozadinu da bih iz sjenke upravljao, kad sam mogao da upravljam sa scene. Ja sam se povlačio zato što sam želio da se oslobodim političkih obaveza, nakon već dugog političkog staža.

Vratimo se odgovoru na vaše direktno pitanje. U periodu uoči izbora negdje 2020. godine, koju je dominantno politički opredjeljivala Demokratska partija socijalista, je lansirala Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Ja sam smatrao da je to zadnji tren da se taj zakon donese, jer je prethodni donešen u vrijeme bivše Jugoslavije, dakle prije gotovo 50 godina. Taj zakon je, nakon promjene vlasti u Crnoj Gori 30. avgusta 2020. godine, nova Vlada poništila i donjela nov Zakon. Taj zakon je sada djelo Vlade koja je na vlasti poslije 30. avgusta. Kao produkt tog Zakona je i Temeljni ugovor o kojem govorite.

Nisam siguran da ovdje uspijevam da pratim ono što izlažete. Da li ograničavate vašu odgovornost u odnosu na Zakon o religijskim slobodama, koji je bio okidač za političku i društvenu nestabilnost u Crnoj Gori?

Ne, hoću da vam kažem, da mislim da je taj zakon trebalo donijeti, jer je bilo nedopustivo da u Crnoj Gori živimo sa zakonom starim 50 godina, u vrijeme kada se sve promjenilo u Crnoj Gori i na prostoru eks Jugoslavije. Prosto nemoguće je regulisati jednu važnu oblast kakvo je pitanje vjerskih prava i sloboda, i života vjerskih zajednica u Crnoj Gori na zakonu iz pedeset i neke godine.

Dakle, to nije bila greška. Takođe želim da skrenem pažnju da ovo što imamo poslje 30. avgusta, zaključno sa Temeljnim ugovorom, što je prouzrokovalo i pad Abazovićeve Vlade, o čemu ste me pitali, je djelo vlada koje su bile u Crnoj Gori nakon promjene vlasti.

Šta pokazuju vaše računice, vaš, da se tako izrazim, otpor Sprskoj pravoslavnoj crkvi, koliko diže rejting Demokratskoj partiji socijalista?

Nisam siguran da uopšte diže rejting. Dakle, nijesam od onih koji imaju populistički pristup politici. Kao što znate veoma često sam povlačio poteze koji nijesu naišli na odobravanje najšire javnosti. Sjetimo se 1999. godine, kada sam kazao da Crna Gora ne želi da učestvuje u ratu pa sam bio i od strane građana Crne Gore ocijenjen kao izdajnik zato što nisam pozvao Crnu Goru da učestvuje u ratu protiv NATO-a.

Dakle, nisam kalkulant, nisam čovjek koji ima populistički pristup prema politici. Ne kalkulišem da li će mi neslaganje sa Srpskom pravoslavnom crkvom doneti negativne poene. To što Srpska pravoslavna crkva atakuje na građanski i sekularni karakter Crne Gore, smatram da se tome mora suprotstavljati po cijenu ne znam kolikog gubitka rejtinga.

Da li je Crna Gora bila na ivici rata?

Dok je trajao proces nazvan “litije Srpske pravoslavne crkve” čule su se razne ocjene, i spolja i iznutra, uključujući i one da je Crna Gora dovedena na ivicu građanskog rata. Da li ste se i jednog trenutka uplašili da ishod regulisanja pitanja odnosa sa Srpskom pravoslavnom crkvom može biti fatalan?

Ne, zato što sam apsolutno vjerovao u snagu države na čijem sam se čelu nalazio i bio sam apsolutno siguran da ko god pokuša da zapali oganj građanskog rata u Crnoj Gori će završiti u zatvoru. Dakle, problem nastaje promjenom vlasti u Crnoj Gori, kada dobijamo Vladu, Vladu vjernika, vjerskih fanatika prije svega.

Mislite na bivšeg premijera Zdravka Krivokapića?

Naravno.

Radi se o premijeru koji je iz Vlade odstranio ministra koji je negirao genocid u Srebrenici. Teško da bismo ga po tom kriterijumu mogli nazvati vjerskim fanatikom. “Vjerski fanatik” znači baš ono najgore.

Vjerski fanatik je čovjek koji sjedi u mojoj kancelariji, kao što sada vi i ja pričamo, i koji mi kaže da je potpuno siguran da se snagom vjere pomjeraju planine, koji za razliku od mene vjeruje u zagrobni život, i da je imao realan uvid u zagrobni život.

Krštenje u Vaseljenskoj patrijaršiji

Nije baš ni da vi niste religiozni.

Dajte mi neku potvrdu takve vaše ocjene.

Nisam mislio da pomenem, ali vi ste tu informaciju objavili na sajtu Predsjednika Crne Gore i time je učinili javnom. Krstili ste svog unuka u Vaseljenskoj patrijaršiji.

Tako je. Zato što su njegovi roditelji, njegov otac i majka, izrazili želju da ga krste. Prisustovao sam tome činu, ali to ne znači da sam ja religiozan.

S obzirom na okolnosti koje su isprovocirane odnosom Srpske pravoslavne crkve prema događajima u Crnoj Gori, taj gest je bio poprilično iznenađujući. Pa moram da vas pitam, zašto niste sugerisali članovima svoje porodice da krštenje bude obavljeno u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (kanonski nepriznata crkva)?

Zato što su oni izrazili takvu želju, a nisam želio ni na koji način da utičem. Prosto poštovao sam njihovu želju i zajedno sa njima prisustvovao tom činu.

“Vjerski fanatizam”?

Da ne završimo bez odgovora. Dakle, vjerskim fanatikom nazivamo čovjeka koji je bio premijer, a koji je uklonio ministra zbog negiranja genocida u Srebrenici. To se baš ne uklapa u sliku pravoslavnog fanatizma.

Hoćete da pošto poto dokažete kao nešto što je posebno vrijedno da neko ukloni iz svog tima čovjeka koji negira genocid u kom je pobijeno 8.000 nedužnih ljudi. To je valjda podrazumjevajuće, to je pitanje morala, zdravog razuma. A ne zasluga.

U prvom obraćanju poslanicima premijer Zdravko Krivokapić je rekao da je morao da zatraži ostavku, a potom i razrješenje ministra Leposavića u Skupštini zbog zacrtanih evropskih ciljeva

I više od toga. Ali to i shodno stavu Srpske pravoslavne crkve prema genocidu, eliminiše deskripcuiju “vjerski fundamentalizam”.

Vrlo jasno ću da vam kažem, moje uvjerenje je da je to Vlada vjerskih fanatika, koji su u izboru između svojih obaveza prema jednoj vjerskoj zajednici i prema državi, uvjek birali da budu na strani onog što su interesi jedne vjerske zajednice. U ovom slučaju vjerske zajednice koja negira pravo Crnoj Gori na nezavisnost, negira Crnogorcima nacionalni i vjerski identitet.

Ponovo predsjednik?

Hoćete li biti kandidat DPS-a za predsjednika Crne Gore na izborima naredne (2023.) godine?

To ćemo tek da vidimo.

Miloš Teodorović/RSE